Kada prestaješ biti dijete?

31 avg
Elma Fetić

Kada prestaješ biti dijete? Kada se prestaneš igrati? Kada mama više ne brine o tvojim stvarima? Kada prvi put zadrhtiš kad vidiš njegove oči? Kada prestaneš sakrivati loše ocjene… ili kada te više nije strah obući sestrine crne cipele na petu i suknjicu do koljena za posebne prilike?

Dok gledam djevojčice kako razbarušene kose od vjetra trčkaraju po parku, ljuteći se jedna na drugu zbog sitnica u igri (ah, zaboga, pa to su najvažnije stvari na svijetu), zapitah se kad su, i sa kojim pravom, zauzele moje mjesto? Kao da sam protjerana iz tog mjesta, nazvanog gradski park…

Nije meni žao što sam staru, istrošenu, crvenu ljulju zamijenila stolicom u kafiću iza ugla… Niti što sada sa drugaricama umjesto lutki razmjenjujem šminku i odjeću. Samo, malo je čudno, eto.

Dok smo bili djeca, plakali smo za svaku sitnicu… ali poslije bi bili sretni, je l’ tako? Kao da se ništa nije dogodilo. Sada, kada smo stariji, sve sitnice držimo u sebi, pod izgovorom da su to gluposti zbog kojih odrastao čovjek ne pušta suzu. Postaje nam ponižavajuće plakati. Odrastamo.

Glavna okupacija nam postaju problemi koji su nam kao djeci bili nebitni, a sada nebitnim smatramo ”probleme djece iz parka”… Koja inverzija!

Zato, dok prolazim parkom dotaknem crvenu ljulju. Pokušam zaplakati zbog razbijenih koljena, ili zato jer se Emina jutros otišla igrati bez mene, ali ne mogu. Koljena mi nisu razbijena, a Emina se odavno ne igra više. Taj svijet kao da me više ne prihvata. Ako jednom istinski odrastemo, nikada više ne možemo biti djeca. Zato moramo na vrijeme ukrasti i sačuvati dio djeteta negdje u sebi. Da plačemo kada nas zaboli. Ka kažemo kada volimo…

Da pobijedimo odrastanje!

(Visited 207 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments