Kada odem..

2 apr
Amila Mujkić

Jedne noći kada odem, kada moje umorno tijelo postane sivkasti prah pomiješan sa maglom i rosom koja će biti poput jutarnjih suza. Plakat će onda možda cvrčci stojeći u zboru jedan do drugoga na onoj livadi gdje sam misli puštala na slobodu i pisala najljepša djela posvećena tebi. Plakat ćeš tada možda i ti,ali ovaj put ja neću biti tu da ti kažem da je sve uredu i neću moći nasloniti tvoju glavu na svoje rame i brisati tvoje suzne oči. Kada odem, kada moje ime bude ispisano čitko na hladnom kamenu, ti zatvori oči i pomisli na sve ono lijepo što je ikad bilo. Kada moje kose prime boju jesenjeg tmurnog dana, a moji obrazi postanu hladni poput prvog snijega što je pao one noći kad smo pjevale uz vatru i kuhano vino, ti se nasmiješi. Život je takav eto, surov. Ne tuguj, posjeti me ponekad. Ponesi jarko crvenu ružu i zalij je svojim suzama. Pričat ćeš mi o tome kako je mjesec lijep te večeri i kako je vjetar hladan. Pričat ćeš mi i o tome da ti nedostajem, znam. Stajat ću iza tebe i nećeš me vidjeti. Možda ćeš reći da ti je žao što je sve između nas završilo tako kako jeste i da bi sve ponovila da možeš. Pokušat ću ti obrisati suze i još jednom te zagrliti. Jednom, kada odem, u ponoć ćeš poljubiti hladni kamen u kojem će biti urezana slova moga imena, i moje sudbine. Jednom kada odem, a poći ću…

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 106 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Meris Bećović