Kada bih se opet mogla roditi, kada bih sve ispočetka, opet bih izabrala da budem ova ja. Ova ja koja malim koracima spoznaje stvari oko sebe. Pruža ruku životu koji me vodi nekim novim i nepoznatim putevima. Ova ja sa dušom koja je odraz mene. Dušom bez puno crnih mrlja i zla. Dakle, spoznaja je veoma bitna stvar. Vremenom tom shvatimo. Ne pridajemo joj toliki značaj, dok zapravo ne uvidimo da svaku stvar na svijetu trebamo doživjeti da bi joj, ili ne bi pružili neku pažnju. Da bi odlučili da li želimo to, ili ne želimo. Tako, spoznajemo sami sebe. Ono kakvi smo, i šta nas čini posebnima. Kažu da je sve prolazno, i život i mi, i sve što se oko nas zbiva. A ja, ne volim tu riječ, jer za neke stvari niko od nas ne bi volio da prođu. Uvijek postoji nešto za šta bi poželjeli vječnost, ono nešto što nas potiče i gura ka boljem.
Ako već postoji prolaznost, o kojoj svi pričaju, onda neka trajem s onim što je meni posebno, a u prolaznosti ću samo ubrojati ono što me sputava. Neka loše stvari prođu, a one dobre neka uvijek ostanu. Dokle ima mene, neka ima i njih. Jer svaki trenutak koji nam je dan, trebamo iskoristiti u nešto što nas čini sretnima, i nešto što je vrijedno onoga što će ostati zapisano u našoj prošlosti. Greške su dio toga, ali bez njih ne bi znali cijeniti to nešto vrijedno, tog nekog vrijednog. I budimo sretni samo zbog svog postojanja, zbog prilike da živimo, i volimo. Previše žurimo, a premalo živimo. Premalo se smijemo, a previše mrzimo. Pronađite nekoga zbog koga će svaki minut biti lijep i vrijedan pamćenja. Živite onako kako želite. Smijte se, jer uvijek se laže da je smijeh univerzalni lijek. I nije bitno kako čudno i koliko glasno. Tvoj smijeh je izraz tvoje duše i onoga što imaš u sebi. Budi svoj i iskoristi sve što ti se pruži. Budi zadovoljan sitnicama, jer one su malo drago kamenje koje trebamo primjećivati u moru ružnih stvari. Budi dijamant u brdu prašine, jer možeš ako to i želiš. I kao što se kaže, ne broji dane, nego učini da se dani broje.
