Kada bi mi dopustila pisao bih ti o ljubavi. Vječnoj ljubavi. Koja biva nedostižna. Samo na početku. Onda prerasta u nešto veliko, ogromno, toliko snažno kao dječija želja za prvim biciklom. Kada bi mi dopustila onda bih ti priznao sve. Baš sve! Prestao bih pisati, i počeo pričati. Tako umirujućim glasom, uz prizvuke Neretve. Gledao bih te kako si lijepa, dok rukama nervozno vrtiš pramen kose ,birajući šta ćeš mi reći. Pokušavao bih te nasmijati, dok nervozno ispisujem slova po pijesku. I smijala bi se. Znam da bi. Onako od srca. Bio bi sretan. Kada bi mi dopustila, zagrlio bih te. Onako u tišini. Bez puno riječi. Šutio bih. Znam da bi i ti isto šutjela.
Dopustio bih da noć i zvijezde pričaju za nas. Kada bi mi dopustila, vrisnuo bih od sreće, i prekinuo tišinu na par minuta. Ti bi se iznenadila, nasmiješila misleći da sam luđak. Povukla za ruku, i pokušala ušutkati. Ponovo bih zašutio i nastavio te gledati. Tako lijepu. Prošao ti rukama kroz kosu i zagrlio najjače što mogu. Ne bih te odmah puštao iako bi se vrzmoljila, pretvarajući se da ti je neugodno. Imala bi osmijeh na licu, najljepši. Privio bih te uz grudi, i ljubio kosu, pokoji put bacajući pogled ka nebu. Pa u Neretvu. Nasmiješio bih se onako kako se smiješe zaljubljeni. Ispunjeni Najsretniji ljudi na svijetu. Vrtio bih se u krug, držeći tebe zagrljenu. Podigavši glavu, poljubio bih te. Onako kako se ljube usne koje dugo želiš. Koje su zabranjene. Pogledavši te tako lijepu, nasmiješio bih se na tvoj zbunjeni smiješak.
Opet bih te privio uz sebe, i rekao da te volim. Onako tiho, skoro stidljivo. Ne bi mi uzvratila, znam te, ali bi me pogledala, odala bi se. Uživao bih u toj noći. Noći predugog traženja, i konačnog imanja. Uživao bih u svakom koraku, pruženom do tvoga sokaka. Držao bih te za ruku, onako dječije, ali voljeno. Zapitkivao bih te, i pravio od sebe buntovnika. Mrsio kosu, dok bi se ti tome suprotstavljala. Zastajkivao svako malo, pokušavajući uzaludno zaustaviti vrijeme. Poljubio bih te u čelo, zagrlio oko vrata, dok se ti u isto vrijeme podižeš na prstiće, i nevoljno izvlačiš iz zagrljaja trčeći kuci. Dodao bih da se vidimo sutra, polahko odlazeći, ispunjen dugim nemanjem.
