Kad hoću, lako ću, kad neću, kako ću?

29 jan
Jovana Đurić

Mnogi od vas su vjerovatno čuli za sv. Franju Asiškog. Živio je krajem 12., početkom 13. vijeka. Ako niste čuli za njega, vrijeme je da vam ga predstavim.

Priča o Sv. Franji i gubijskom vuku

U mjestu Gubbio, koje se nalazi u središnjoj Italiji, postojao je vuk koji je plašio narod i ubijao životinje, a ponekad je znao pojesti i seljana. Niko mu nije smio ništa jer je bio užasna, strašna, krvoločna zvijer. Jednoga dana je u to mjesto došao sv. Franjo koji je odlučio suprotstaviti se strašnome vuku. Svi su vjerovali da će ga vuk pojesti ili, najblaže rečeno – napasti, ali ta vjerovanja nisu spriječila sveca da se sretne s vukom. Kada su se vuk i sv. Franjo našli, popričali su i dogovorili se da vuk više neće napadati ljude i životinje, a seljani će ga zauzvrat hraniti. Zatim su ponovili taj dogovor pred stanovnicima Gubbija. I vuk i ljudi su se pridržavali dogovora: vuk nije napadao ni njih ni životinje a ljudi su ga hranili i brinuli se o njemu, sve dok se on nakon dvije godine nije razbolio i umro. Eto, ako niste znali ovu priču, sada znate. Da li ova priča govori samo o zlobnom vuku i ljudima te njihovom dogovoru ili postoji nešto više? Fra Pero Krajica iz Sarajeva, sa kojim sam razgovarala, vjeruje da ima nešto više.

Strah i ponos

Fra Pero kaže da je strah nešto što nas sprečava uraditi dosta toga. Priznajte, koliko puta ste razmišljali o tome da pokušate nešto, ali plašili ste se i odustali od toga? Ne kažem da strah nije dobar. Potrebno je da se bojimo, da imamo nešto što nas sprečava raditi gluposti. Međutim, ponekad je potrebno prevazići ga, izaći iz čahure koja nas ograničava, uložiti u sebe i svoje postupke. Rezultati možda neće doći odmah, ali s vremenom hoće, sigurno. Da se vratimo na priču: šta je još, osim straha, sprečavalo seljane da se suprotstave vuku? Ah, da, različitost! Iako ne želimo priznati, plašimo se različitosti, pa i ljudi koji nam nisu slični. A još ako smo previše ponosni, od upoznavanja novih ljudi, novih kultura nema ništa! Da bismo poboljšali sebe i svoje odnose s drugima trebamo im izaći u susret. Kada se ne slažemo naći neki kompromis koji će donijeti dobro i jednoj i drugoj strani, poput ovog iz spomenute priče: ,,Ja vas neću jesti, ali ćete me vi hraniti.“ Ili kako bi se reklo „po stranski“ -,,winwin game“, tj. obje strane dobivaju dogovorom. Fra Pero kaže da, ako ne izađemo u susret jedni drugima, nema nikakvog napretka.

Snaga je u nama

U ovoj priči, a i mnogim drugim o sv. Franji vidimo da je on imao hrabrost izaći, suočiti se s nečim ili nekim, ne plašiti se, boriti se za druge i pomoći im. Često su oko nas takvi ljudi koji imaju snagu potaknuti nas (obično naši roditelji, prijatelji i porodica uopšte), ali ponekad to moramo biti mi. Mi se moramo boriti za sebe, a bilo bi lijepo da se češće borimo i za druge. Znate kako kažu: Lijepa riječ i gvozdena vrata otvara, a razgovor je ključ uspjeha. Dok se ne suočimo s nečim što nas koči, nema napretka. Naime, ako nas nešto koči jednom, kočit će nas uvijek! Vrijeme je da se suočimo s našim strahovima, prebrodimo ih i krenemo dalje. Ako to uistinu želimo, onda to i možemo, a ako ne…E, onda je to neka druga priča!

***Tekst preuzet iz magazina Preventeen čiji je izdavač Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO-NE***

(Visited 270 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Admin