Gledam,
kako jure da izrastu
da dotaknu nebo,
lastu.
To malo sjeme što pupa.
Da ljubav vodi
pod mjesečinom,
da leđima parkovskih
klupa.
Jutro.
Koraci,
jure kao oblaci.
Da stignu život u čas.
A nebo gledam,
ne žuri, ono zna gdje je spas.
Jutro.
Mirisi,
proljeće miriše.
Ti sokovi što teku
Život ponovo diše
i kroz nabujalu
rijeku,
odlaze stare ljubavi.
Nove već prave čeku
u nekom parku, ulici
Na nekom šanku, uz rijeku.
Gdje opet će da ozeleni
još jedno proljeće u
tebi, meni.
— Svi stavovi i mišljenja izražena u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
(Visited 95 times, 1 visits today)
