Jezik kao sredstvo masovne manipulacije

9 jun
Ajla Čengić

Manipulacija (lat. manus – ruka) predstavlja proces putem kojeg se svjesno kontroliše um pojedinca, pa zatim i većine zarad vlastitog interesa. Ovaj proces se vrši na razne načine: putem medija, školovanja, tačnije putem kulture i obrazovanja. Često se postavlja pitanje da li učeni ljudi bolje manipulišu neučenim ili obratno. Odgovor na to pitanje više ne može da dobije niko, jer ni sam ne zna je li uvučen u navedeni proces ili ne.

Kada bih ovu definiciju prevela na sva tri jezika koja se koriste u Bosni i Hercegovini, dakle bosanski jezik, hrvatski jezik i srpski jezik – definicija bi bila ista. Naredno pitanje, koje ujedno samo od sebe daje odgovor je: „Zašto su svi jezični aktivisti ujedno i nacionalisti?“ Ovim pitanjem se bavi lingvistinja Snježana Kodrić, u svojoj knjizi „Jezici i nacionalizmi“, knjizi koja nije pod obaveznim štivom ni u jednoj školi niti na fakultetu u Bosni i Hercegovini. Pretpostavka zašto nije je ta što bi većini otvorila oči, te bi količina manipulacije bila znatno manja.
Kako to da se niko ne zapita kome odgovara da se nešto naziva bosanskim, nebosanskim, srpskim i nesrpskim, hrvatskim i nehrvatskim? Da li je zaista u pitanju patriotizam ili neka vrsta koristi. Kome odgovara da postoje dvije škole pod jednim krovom, kome odgovara odvajanje djece u torove, na osnovu jezika kojim se ta djeca, vjerovali ili ne, sporazumijevaju. Istraživanja, ankete koje su izvršene pokazuju da to ne žele ni djeca ni njihovi roditelji. Dakle, kome odgovara, ko želi da manipuliše masom zarad „patriotizma“? Kome odgovara zapošljavanje lektora u Predsjednistvu BiH, kojima je zadatak da prevode govore sa srpskog jezika na hrvatski i bosanski, bosasnkog jezika na srpski i hrvatski, hrvatskog jezika na bosanski i srpski? Kako je moguće da pri posjeti stranice Predsjedništva BiH, moramo izabrati jedan od ova tri jezika na kojem želimo da čitamo informacije koje nas zanimaju? Kako je moguća tolika količina ironije – da čak i na bankomatima, moramo birati između ova tri jezika? Naravno da znamo odgovor na ova pitanja, ali je proces manipulacije toliko zastupljen, pa se u većini slučajeva vrši sukob između građana različite etničke pripadnosti. Možda bi i odgovor bio dostupan, da državu ne sačinjavaju „visokoobrazovani“ korumpirani lingvisti, obojeni nacionalizmom.
Događaj koji je obilježio protekle mjesece na ovom polju je pokušaj intelektualaca iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore i Bosne i Hercegovine je formiranje jednog zajedničkog jezika. Ovaj događaj nije podržan od strane većine a pogotovo ne od „jezičnih aktivista“ iz svih navedenih zemalja. Argument je bio da se tako od svih naroda oduzima njihov identitet, kultura i osobenost. Optuženi su da su izdali svoju kulturu, a u „najblažim“ komentarima bio je onaj da su jugo-nostalgičari koji ne žele da krenu naprijed. Da li je nacionalizam i razdvajanje pravi korak ka budućnosti, pokazuju nam svakodnevni „napredak“ Bosne i Hercegovine, manjak nepotizma, neobrazovanosti, iseljavanja mladih i opšte apatije društva. Zanimljivo je i to što su svi gluhi na činjenicu koju znaju čak i oni koji se ne bave poslom lingviste. Činjenicu da su sva tri naroda Južni Sloveni, da je jezik nastao iz istog korijena. Pa kako onda da je toliki sizifofski posao objašnjavati činjenicu koju svi znaju?
Izučavajući koliko je riječi zapravo autohtonog porijekla od sva tri naroda, jednostavnije rečeno koliko riječi „pripada“ svakom od ova tri naroda, nailazimo na poražavajuće informacije. Da li je čitava ova situacija ironična ili ne, ostaje svakom pojedincu da zaključi kada otvori rječnik i pronađe količinu riječi koje su tzv. stranog porijekla, a koje su se već godinama koriste u svakodnevnom govoru. Iako većina lingvista izbjegava da koristi rijeć „posuđenice“, posulužiću se njome, jer bi se jezik koje govore sva tri naroda u Bosni i Hercegovini trebao zvati upravo tako. Posuđeni jezik.

(Visited 202 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments