Jezik: Fantom slobode

26 mar
Ivana Golijanin

U trenutku pisanja postoji samo ono što pišem. Zalijepljeno za moje glasnice,
postoji i ono što sam osjetio, a nisam mogao kazati, ono što ima okus promašene
misli, ideje ili riječi. (Premda ne znam da li to uopšte ima okus i da li je pravedno
opisati ga na ovaj način i ovim redom). Riječ je to koju ću umoriti kako bih je
zamijenio drugom. I tako do u beskonačnost krcatu gomilom nepreglednih zidova.
Jezik je poput jednog od njih, dvostran i dvosmislen, ali je i kao čitav taj nepregledni
niz. Žarko naouružan strpljenjem stojim ispred i iza tog zida gradeći svoje mišljenje.
On je uvijek, prije mene, na mjestu na kojem sam ja odabrao da budem. Isto ono
mjesto na kojem i niču ove okamenjene glave. Kako onda podnijeti činjenicu da je
neko, neko sasvim drugi a poznat, vinovnik našeg života koji zametne tragove a pusti
nas da iznalazimo smisao i značenje? Lacan je smisao Riječi postavio gotovo u
potpunosti u sferu nedokučivog i tako objasnio da se značenje, poput niti mreže, kači
i razvlači po drugim značenjima koje se množe po stranama onih zidova. Tada
kamen počinje da liči na lice koje ima samo oči a one su, pak, uperene u nas i traže
da ih se vidi i prepozna. Lice je to što se prepoznaje u igri prisutnosti i odsutnosti, sna
i stanja budnosti.
Prije nego zapišem ovo što se dešava, stičem utisak da me neko zavodi dok ja
promatram, znatiželjno, nespretno, idiotski a nerijetko i buljim u riječi. Vlastite riječi!
Jezik se ponaša kao onaj Drugi koji posjeduje i tjera nas da želimo da zavodimo i
posjedujemo. Krenem li malo opreznije da zapažam, shvatam da sam odavno u
beskonačnom opštenju sa Jezikom ali sam, zapisujući doživljaje, postao svjestan
njegove, usudim se reći, subjektivne fantazije i gotovo idealne strasti. Moje
nerazumijevanje pojedinih riječi mi daje nevinost koja ga privlači a mene provlači kroz
pukotine zidina.
Ako prihvatite igru osjetit ćete kako polako počinjete, gotovo perverzno da uživate u
tom zagonetnom duelu, žestokom privlačenju riječi, govora, poslije i slika, nada,
sjećanja. Pristanak je prelaz od apstraktne do krajnje svakodnevne stvarnosti.
Iskreno doživljene stvarnosti. No ipak, moram postaviti neku vrstu hijerarhije ili
zamišljene distinkcije s obzirom da je seksualni čin, gore opisan, previše moja
fantazija a premalo moja vlastita realnost.
U kamenom nizu oživljenih statua prepoznao sam svoju generaciju – od seksa
izmorenu koja mora ponovo otkriti, kao neoromantična generacija, patos drugog
Erosa. (I konačno se oprostiti od Frojda). Čin koji traži Jezik je skoro pa božanske
prirode i ne smijemo mu dodavati ljubav, kao na montažnoj traci, već ga posmatrati
kao otvoreno perverzno i lijepo – dakle kao savršen paradoks! Ekstatični trenutak ne
može trajati duže od trajanja bilo koje stvarne iluzije jer je moć jezika na granici sa
činjenicom da isti postoji i cjelovit je bez obzira na sve naše neuroze. Pa ipak, mi se
prepuštamo opijumskom, deliričnom stanju u kojem dopuštamo da postanemo
objektom pogleda Drugog jer je upravo taj Drugi garant našeg kretanja između
pukotina kamena.
Kamen je odavno postao Tijelo, nije li?
Za moje glasnice se lijepi još mnoštvo drugih riječi. Kako njih sada zapisati i kojim ih
riječima zamijeniti? Izgleda da se ova potraga za cjelovitim mišljenjem pretvara u
sizifovski rad. Na kraju dana Tišina je ona koja mijenja ovu igru zavođenja između
nas i Jezika. Tijelo se opet pretvara u zid, naizgled beznačajan, imenovanje
doživljenog u katarzičan trenutak koji je oduvijek bilo iskorak na litici na kojoj stojimo.

(Visited 196 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments