Jesu li danas Bajrami kao prije?

5 sep
Nermin Đuzić

Sjećam se, nekada prije, reklo bi se u bolja vremena, svaki bajram bismo se po običaju okupili u staroj kući moga dede. Mnogo nas, i mlađih i onih starijih. A imao je moj dedo, hvala Allahu, dosta nas, svojih potomaka, sinova, kćeri i nas unučadi. Bajrami su bili blagdani koje je on željno isčekivao, baš kao i svi mi. Svi bismo u rane jutarnje sate nakon bajram-namaza iz raznih dijelova obližnjeg grada i okolnih sela žurno pohrlili njegovoj skromnoj, trošnoj i zubom vremena oštećenoj kući, a koja je ipak svima nama izgledala savršeno, jer ju je naš dedo, iako samcat nakon smrti moje rahmetli nane, ipak uredno i besprijekorno održavao, a samo njegovo prisustvo davalo je toj kući dušu ispunjavajući je smirenošću i skladom. Kada bi u daljini čuo grubi zvuk prvih automobila i primjetio dnevnim svjetlom prigušeno svjetlucanje prvih automobilskih farova, moj dedo bi, iako sputavan godinama koje je poput tereta nosio na svojim leđima, ipak požurio kako bi što prije stao pred vrata svoje kuće, vidno radostan, svojim prvim pridošlim gostima poklanjajući širok osmijeh, koji se pružao od uha do uha, i pokazujući rukom da parkiraju automobile „odma’ tu pred košaru“, tik do njegovih konjskih kola. Nakon ovih prvih, pristizali su mu i ostali gosti. Sa odraslim smo pristizali i mi djeca, nestašni, razigrani, neukrotivi – čini se, ko je nas tada poznavao, ni pakao mu ne bi teško pao. Ipak, i pored svih naših nestašluka, imali smo mi djeca, kao i oni odrasli, prema dedi neku posebnu dozu poštovanja, ne znam da li zbog činjenice što je, iako u tim poznim godinama, još uvijek bio najkrupniji član jedne ogromne porodice, uvijek odašiljući dojam o jednom ozbiljnom i gorostasom čovjeku sa jakim stiskom ruke ili zbog nečega drugog. Ali to nije bitno, jer je dedo imao lijepu narav, te bio uglavnom saburli čovjek, a njegovo strpljenje bi popuštalo rijetko i to upravo u bajramskim danima kada bi nas sve, i mlade i stare, isčekivao nestrpljivo, svima ulijevajući jednaku dozu radosti, uvećavajući i uljepšavajući svima bajramsko veselje i taj neopisivi hal. Najzad bi svi sjedili u prepunoj sobi njegove kuće, poredani i sklupčani jedni uz druge na kaučima poput sardina te veselo razgovarali jedni s drugima i smijali se. Uvijek mi bijaše zanimljivo da je moj djed jedini imao „svoje mjesto“, na ćošku svoje stare sobe. Na ćošku, odakle je imao savršen pogled na svoje potomke i nasljednike, na sve nas. Na ćošku, odakle smo svi mi mogli njega gledati s divljenjem, pratiti pomicanje njegovih usana i slušati žubor njegovih riječi dok bi govorio. Na ćošku, pored starog radija na kojem bi često slušao vijesti ili pak samo podesio bilo koju stanicu, tek da mu nečiji glas sa radija ublaži samoću kojom je mimo bajrama nerijetko bio opkoljen. Ali jedno je sigurno. Za bajrame nije bio sam, i to bijaše upravo razlog njegove ogromne sreće koju je prenosio na sve nas.

Posebno je bio radostan kada bi bio okružen mladošću – svojim unucima koji su mu predstavljali neku vrstu osvježenja u njegovom, mimo bajrama, suhoparnom i usamljeničkom životu. A i mi djeca smo uživali u njegovoj blizini.
Stajali bismo u redu i čekali da nas on posadi pored sebe i pjevuši svoje pjesmice ili priča svoje životne dogodovštine, budeći u nama pravu oluju raznih osjećanja. Ne bi naš djedo galamio na nas ni kada bismo se mi djeca poslije raštrkali po kući, čak šta više, rado je stajao u našu odbranu kada bi nas odrasli kudili, jer bijaše to velik čovjek plemenita srca. Sjećam se, imali smo mi djeca jedan dio zida jedne sobe koji smo koristili da mjerimo sopstvenu visinu od bajrama do bajrama i tako se nadmećemo što smo viši jedni od drugih, što smo druge „prestigli“ u rastu. Za Kurban-bajrame bismo se raštrkali po selu, takmičeći se ko će više kurbana podijeliti i više hedija kući donijeti. Ah, divna bijahu ta vremena, ta divna protutnjala mladost, ti divni minuli bajrami.

Imao je naš djed mnogo nas. Ima nas i sada. Ali nažalost mi njega više nemamo. Bar ne fizički, jer je u srcima svih nas. Preselio je na bolji svijet prije nekih 7 godina. Preselio i odnio sa sobom veliku radost koja se i dan danas teško nadomješta na bajramima; ostavio medju svima nama nepremostivi jaz. Nakon što smo nedugo nakon dedine smrti „prenijeli bajrame“ na drugu lokaciju, priznajem, idalje smo veseli, nasmijani, pričljivi ali ne tako kao prije. Barem po onome što ja zapažam. Bliski takodjer jesmo, ali opet ne kao prije, jer je ona najveća spona među svima nama prije 7 godina nažalost nepovratno prekinuta. Sjećam se da smo za prvi bajram poslije dedine smrti posljednji put napunili njegovu kuću. Tačnije, bio je to samo pokušaj da se ona napuni, jer je pored svih nas koji smo tu došli, nakon njegove smrti ona postala prazna. Nepovratno prazna. Osjetilo se i osjeti se odsustvo moga dede u onom ćošku sobe pored radija. Niko se nije udostojio sjesti na njegovo mjesto, jer je ono samo njemu pripadalo. Ostade to mjesto zauvijek pusto i prazno. Taj bajram smo posljednji put svi zajedno prekoračili prag te, za nas posebne, kuće, koje se sjećamo kao da prelijepi bajrami u njoj bijahu još juče. Eno sada, ta kuća tamo negdje zjapi prazna i pusta. Ostade pusta i bašća na koju gledaju prozori dedine kuće. Više nema dede da tuda prođe i u svoju bašću uđe te prione na posao. Stara konjska kola tu pred košarom stoje, dok i njoj zubi vremena godine broje. I stara košara godinama zjapi prazna. Ne čuje se iz nje oglašavanje konja i krava koje bi nama djeci prije išlo na živce, a sada, kada smo malo odrasli, dali bismo sve da opet čujemo te zvukove iz te košare. Sada tu vlada muk. U dedinoj avliji se više odavno ne kolju korbani. Unutar kuće još veća pustoš vlada. Sa starog radija više se ne čuju niti vijesti niti bilo kakav žamor ljudskoga glasa. Ne čuju se više u kući ni naši nekadašnji dječiji piskutavi glasovi niti naša graja. Odavno je i ona zamrla. Na onom zidu, gdje smo mjerili visinu, stoje naša imena, sitnim slovima a svakojakim rukopisima i olovkama ispisana. Teško je danas tamo se vratit a ravnodušan ostati. Rijetko ko tamo uopšte i zalazi danas. Čini se da samo sunce tu sada zalazi, ali i ono daleko, na zapadu, gore visoko a tamo negdje daleko, duboko tone, dok dan klone.

S čežnjom i dubokim uzdahom, a opet nekako rado, sjećam se tih minulih bajrama iz svoga djetinjstva. Minulih, a prelijepih i, kako će se to kasnije ispostaviti, nažalost i neponovljivih. Sjećam ih se kao da još juče bijahu, a zapravo su daleko iza mene, prekriveni prašnjavim čadorom vremena. Ipak još čuvam te bajrame negdje duboko u magazama svoga mozga i ne dam im da prigrle zaborav, da izblijede poput stare slike niti da se otrgnu tihim palucanjima sjećanja koja mi ovih dana naviru. Prolazi mi evo i ovaj bajram, prolazi s vremenom koje kaplje kap po kap, baš kao i ova kiša, tiho, a opet dovoljno glasno da se to primjeti. A ja se i dalje prisjećam i čeznem. Čeznem i postavljam retoričko pitanje: Jesu li bajrami danas kao prije?

(Visited 140 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments