Nakon duge kiše koja je krvnički kažnjavala tlo, natmureni sivi divovi su se zadržali na nepreglednom svodu, neprestano mijenjajući formu. Da li je to prikaz strasnog zagrljaja koji ne traje dugo, ili nepravedne borbe u kojoj jači hitro savlada slabijeg? Svakako je prikaz vječnog razilaženja i odlučnosti za nepovrat. Da li su se oni uopšte dodirivali i da li su bili svjesni svoje blizine? Da li su se svjesno ili nesvjesno izbjegavali? Da li su se oni uopšte izbjegavali ili su trgani jedni od drugih nekom nerazumljivom strujom? Sve je djelovalo neugledno i prljavo, ostavljajući utisak nespokoja. Intima ponešena prljavom strašću se odvijala tako javno, pred očima izmorenog tla, umjesto da je skrivena iza neprozirnog vela. Možda je baš zbog tog nedostatka privatnosti sve i izgledalo tako ishitreno i nedozvoljeno, kao da su posramljeni htjeli da se više nikada ne suoče, odlučno stupajući u nepovrat. Mnogo lišće je pokleknulo pred navalom kiše i vjetra i već odavno utanja u mokro tlo jesenjeg jutra. Postojalo je i ono lišće čiji je vrhunac snage uspio da se izbori sa pritiskom, ali pokleknu pod nemirom neba.
Za sve se nazirao isti kraj – izmasakrirano, hladno tlo, čija surovost nije bila namjerna. Sve je to bila neželjena igra slučaja koja je natjerala lišće da se rastvara u blatu, dok je u posljednjim trenucima postojanja, u agoniji posmatralo postiđeni svod koji je i dalje užurbano izražavao kajanje. Vjetar je navaljivao na kruta stabla koja kao da su bila svjesna svoje nadmoći. Isušene, ispucale kore širokih stabala su upijale svaku kap hladne kiše koja bi ih dotakla i tako poprimale osvježenje koje je ih je vraćalo u život. Drveće kao da je bilo zahvalno vjetru koji ga je oslobađao tereta lišća, koje, prekriveno mrljama blata, bespovratno nestaje. To lišće više neće postojati, kao ni oblaci koji će jednom iščeznuti, poprimajući posljednji oblik. Blato je u potpunosti nadvladalo travu čiji se vrhovi skoro i ne naziru. Njihov je dodir bio stvaran i naizgled iskonski u odnosu na onaj koji se odvijao između oblaka, koji se tek mogao naslutiti. Ostavljao je utisak nečega neprirodnog što će da traje vječno. Ostavljao je utisak agonije koja je neprolazna. Ta simbioza trave i blata je, poput nemira oblaka, u cjelokupan pejsaž unosila nelagodu. Travke su bile u potpunosti porobljene grčevitim zagrljajem natopljenog tla, a odozgo prigušene lišćem otežanim kišom. Čak je i ta kiša, koja je donedavno udarala, izgledala kao žrtva, djelujući krvnički lupljena o tlo kao neželjeni proizvod u potpunosti slučajnog susreta. Površina oveće lokve koja se oformila posred livade porobljene blatom je treperila kao da strijepi od uznemirenih oblaka koji su se u njoj ogledali. Taj nemir površine vode je izgledao kao stresno iščekivanje nemilosrdne odmazde koja treba da se desi svaki čas. Isto tako i dijete koje je zgriješilo strijepi od ukora roditelja. Кiša koja se slila u uvalu posred široke livade zapravo i jeste bila dijete. Bila je to nemilosrdno odbačena kći oblaka, a rupa je bila njeno sirotište, njena sadašnjost i budućnost.
— Svi stavovi i mišljenja izražena u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
