Jednu kartu za bijeg u maštu, u jednom smjeru!

29 jul
Nerma Džaferović

Otvaram oči, Sunce me obgrlilo svojim rukama probijavši se kroz uske prolaze između roletni na prozoru. Čujem cvrknut ptica, godi mi. Izlazim van, a u nosnice mi probija jak, ali izuzetno ugodan miris bosanske kahve. Vjetar širi miris posvuda posađenog cvijeća i propliće svoje prste kroz moju tek očešljanu kosu i miluje me. Otac i mati sjede za stolom pod hladom naše višegodišnje jabuke u dvorištu. Gledam oca, svojim stasom i glasom odaje izgled jakog, sposobnog muškarca koji ne brine hoće li sutra imati čime nahraniti svoju ženu i djecu. On ne brine hoće li ponovo dići cijene goriva. Kada god pogledam svoju majku, vidim snažnu, neovisnu ženu. Ona ne brine o diskriminaciji žena. Nju ne dotiču komentari drugih koji govore kako su žene potlačenija bića u društvu. Ona ne brine da li će dobiti otkaz samo zato jer se pojavio neko ko je u dobrom odnosu s njenim šefom. Nijedna sijeda se ne usuđuje izniknuti na njenoj glavi. Bore na licu su joj nepoznat termin. Otac je gleda sa divljenjem, a i ona njega. U pogledima im se vidi ista ona žar i žudnja kao prvog dana kada su se sreli. Moje posmatranje prekinu cika i vriska djece u komšiluku. Čujem iz daljine povike: „Ko se nije skrio,magarac je bio!“ dok djeca silno žure da se sakriju. Dvije djevojčice preskaču špagu, nose haljine obojene raznobojnim bojama. Njihove kose ispletene u pletenicama poskakuju zajedno u ritmu s njima. Komšije se veselo pozdravljaju i upućuju jedni drugima lijepe riječi, komplimente, pohvale. Gledam kako ulicom prolazi djevojka, visoka, sređena. Hodajući u potpeticama, putem se odjekivali njeni ubrzani koraci. Iako izgleda prilično ozbiljno, u njoj kao da odjekuje ono djetinjasto, bezbrižno dijete koje bi se svakog časa poigralo sa djecom u ulici. Ulazi u dvorište i sve nas veselo grli i pozdravlja. To je moja sestra. I dalje kroz smijeh pokušava da nam kaže lijepe vijesti koje je jedva dočekala da nam priušti. Oči joj sijaju od uzbuđenja, a osmijeh joj je razvučen od uha do uha. Otac i mati je gledaju sa ponosom koji im naprosto pršti iz očiju. Ona priča o svom poslu iz snova na kojem je primljena. Ne, ona ne brine o korumpiranosti sistema vlade, o vezama koje potežu imućniji i superiorniji članovi društva sa autoritetom. Ona ne brine da li će joj posao oteti neko samo zato što mu je jedan od roditelja ugledan građanin koji ponovo poteže veze koje ima. Moju radost i uzbuđenje prekinu dobro poznata pjesma od EKV-a „Kao da je bilo nekad“ sa radia. Ulazim u dnevnu sobu, a na sećiji moja draga nena. Žena za koju ne mogu naći riječi koje su dostojne njenog opisivanja. U svojim naboranim rukama išaranim staračkim pjegicama drži novine prošarane svim mogućim veselim bojama. Novine ne sadrže crnu hroniku i tužne vijesti. Nema vijesti o nesrećama, ubistvima, ratovima i mržnji. Polako spušta naočale na sto dok joj se na licu razvlači osmijeh koji odjekuje veseljem. U novinama čita o povlasticama koje će penzioneri dobiti. Ona ne brine o svojoj maloj penziji i o tome kako za unuke neće moći odvojiti koju marku za petice koje donesu iz škole. Na čitavom svijetu vlada mir i ljubav.

Odjednom, začujem alarm sa mobitela. Budim se iz dubokog sna i žurim u kupatilo, rastužena što je sve ponovo bilo samo plod moje bujne adolescentske mašte. Vraćam se u realnost, vuče me za rukav i zove me k sebi. Pomalo me strah i plašim se. Ne znam šta da očekujem ovoga puta. Tješi me činjenica da uvijek kada poželim mogu pobjeći u svoju maštu daleko od svega ružnoga i osjećati se sigurnom i zadovoljnom barem maštajući i gledajući na svijet oko sebe kroz svoje ružičaste naočale. Jer tako je ljepše.

(Visited 178 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments