Jedna od mnogih sarajevskih priča

6 apr
Adis Ahmethodžić

Svakog smo jutra na terasi našeg malog stana sa pogledom ni na šta posebno, razgovarali o onom što nas čeka u idućim godinama, sa nekom lakom sigurnošću, sa jasnim uvjerenjem da ništa ne može krenuti naopako i da je naša budućnost propisana kao fakt, neoboriva činjenica sigurna kao što je siguran i izlazak i zalazak sunca. Nije bilo prostora za „možda“ ili „ako“ u našim razgovorima. Nismo postavljali uslove niti smo jedno drugo ograničavali ili tražili nešto za sebe. Ono što je dolazilo sutra, iz ugla naših dva para očiju, ticalo se nas dvoje kao cjeline a nikako kao pojedinaca čije su želje ili snovi prioritet. Na toj terasi sa pogledom na zidove drugih zgrada, parking i neuredni šoping centar, bilo je više sunca nego u svjetskim apartmanima i više vedrine nego na vrhu nebesa. Sve je stvar karaktera ljudi i predanosti jedno drugom. A onda se negdje sred onog što je počelo da liči na život – u one dane kada je bilo najslađe ići na EKV, gledati filmove u Radniku ili prosto hodati gradom i tražiti šarene jakne dva broja prevelike i u njima s šepuriti Titovom kao na modnoj pisti, po Sarajevu rasuo rat. To naše parče života su nam oduzeli. Mene su poslali na front a ona se u toj zgradi sa pogledom ni na šta posebno, povlačila redom po spratovima i pružala medicinsku pomoć.

Nakon par mjeseci snajperske vatre, u podrumu zgrade je, skupa sa starijom komšinicom sa petog sprata, sagradila malu ambulantu prve pomoći. Mnogo je ljudi koji su pogođeni na tim cestama a nisu mogli stići do vojnih bolnica niti im je imao ko pomoći – takvi su, barem iz ulice u kojoj je ratu prkosila moja malena, završavali u tom podrumu, na sklepanim krevetima i nosilima, a ona je vrzmala oko svakog od njih i izmišljala nove načine da im se pomogne, razvijala ideje za kojekakve stabilizatore ali i izlazila na ceste i pomagala onima koje bi našla tu, tako, u prolazu. Tri godine nisam znao ništa o njoj. Prošao sam ratne linije, zarobljeničke kampove, minska polja, avionsku vatru i na koncu, bolnicu za ranjenike. Na jednoj sam planini poviš Sarajeva bio siguran da je tu kraj, i dok sam krvario iza izrešetanog stabla čempresa, razmišljao sam o onom našem stanu sa pogledom ni na šta posebno, razmišljao kako bih rado gledao cigleni zid goleme zgrade postavljene toliko blizu naše da se od njenih zidina jedva hvatao tračak neba, slušao trube auta sa parkinga i sve jednu komšijsku vatrenu svađu – i bio bih sretan i udaljen od bilo kakvih sanjarskih želja ili gladi za životom.

Preživio sam, ipak, i tu noć i svaku drugu. Neki me anđeo ili vrag vodio kroz linije a meci prolazili kroz mene nikada ne dodirnuvši ni jedno vitalno mjesto. A onda je jednog jutra stigao mir. Vratio sam se i našao je u tom soliteru, izmijenjenog lica, izgrebanih ruku sa ustajalim tragovima krvi, našao je u skutama na kojima se više nije razaznavala boja i cipelama iz kojih su virjeli prsti. Moju malenu u našem stanu sa poglednom ni na šta posebno, zagrlio sam sa mirisom tuđih krvi na našim tijelima. Jedan sitan rat nije nam mogao ništa.

Dvadeset tri godine kasnije, petog aprila dvije hiljade osamnaeste, sjedimo na terasi sa pogledom ni na šta posebno, i pričamo o tome kao da je bilo sinoć. U dnevnoj sobi naši klinci, jedan magistrira za mjesec dana, drugi već sabira novce za svijet, gledaju nogometni derbi i vode glasnu raspravu o sudijskim odlukama. Na parkingu truba automobila, iznad nas lupanje komšijske svađe i zalazak sunca iza zgrade iza koje nikad nije ni izašlo. Mi još uvijek postojimo, s obje strane rata, s obje strane stvarnosti. Ne kao pojedici, to nikako. Takvi smo postojali jedino te tri ratne godine u Sarajevu i vidjeli u tome sav besmisao života. Nikakvi plameni i stradanja nisu se mogli porediti sa činjenicom da ne znamo da li je druga polovica našeg života živa, i nikakva se borba nije mogla mjeriti sa borbom nedostajanja.

Danas, u godinama kada klinci ne žive ni za šta osim za sebe, danas kada se takmiče u automobilima, odjećama i društvenim uspjesima i kada se ljubav svodi na poljubac na vratima prije nego i jedno i drugo odu na svoja radna mjesta i svojim karijerama, nas dvoje ispraćamo posljednji voz onog nekadašnjeg života i gledamo kako postaje sve teže u naše klince smjestiti makar dašak čiste romantike. Taj nesebični način postojanja, ta vezanost dvoje ljudi u kojoj nema ni trunke ličnog interesa ili svjetovnosti, ostaje kao rijetka vrsta bolesti u tijelima nekoliko preživjelih, da svjedoči i podsjeća na Sarajevo kakvo smo nas dvoje poznavali.

— Svi stavovi i mišljenja izražena u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 175 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments