Jedan dan u životu Irhada Smake

14 apr
Fatima Halilović

(Zora)
Kroz autobuske prozore, širom otvorenih očiju, gledam krajolik zavičaja u želji da što više od tog krajolika očima obuhvatim, da mi što više detalja u oči stane, a zatim da ih pohranim u duši. Ne u razumu, već u duši. Duže se pamti ono što se pamti dušom. Osjećaje koji se u meni javljaju dok posmatram prizor izlaska sunca u mom zavičaju pokušavat ću doživjeti i kasnije, kad taj prizor ne budem posmatrao. Osjećaji su najvjerodostojniji. Ni riječi, ni slike, već osjećaji.
Razmišljam kako, ipak, nije moguće proživjeti više puta isti osjećaj, ali nije moguće ni sjetiti se potpuno iste slike, svaki put ćemo dodati neki novi detalj, a neki drugi izostaviti. Moguće je ponoviti iste riječi, ali samo ako su te riječi naučene napamet, lišene i slike i osjećaja, i nema u tome ničeg značajnog, nikakve draži u tim riječima.
Moram priznati da me istovremeno i plaši i uzbuđuje nemogućnost ponavljanja osjećaja. Pa, iako ne mogu proživjeti dva puta iste osjećaje, neću da pamtim ničim drugim osim dušom. Najljepša su mi sjećanja ona kojih se sjećam dušom.

(Jutro)
Dok iz okvira autobuskih prozora isčezavaju krajolici zavičaja, a njihovo mjesto zamjenjuju sive zgrade, ulice i gomila ljudi koji negdje žure, gledam kako se buđenjem dana budi i život. Život buja, raste, život je nabrekao i samo što ne prsne.
Sive zgrade bojim šarenim bojama mog zavičaja koje su pohranjene u mojoj duši. Svijet oko nas postaje ljepši kad u njega pretočimo ljepotu duše koju nosimo.

(Podne)
Ugledam starijeg čovjeka na autobuskoj stanici, prosi. Priđem mu polahko.
„ Zdravo.“
„Zdravo.“ – kaže.
Vadim iz džepa dvadeset maraka i pružam mu ih. Gleda u ruku u kojoj držim novac, a zatim mi gleda u oči, tako nekoliko puta. Gleda s nevjericom. Uzmiče jedan korak unazad.
Smirujem ga. Kažem: „Ne brini, nije nikakva smicalica posrijedi. Želim da ti dam ovaj novac. Tebi je potrebniji nego meni.“
Uzima novac, ali mu je pokret ruke oprezan. Još uvijek je nesiguran. Zašto bi neko nekome dao toliko novca tek onako? Pretrčim brzo na drugu stranu ulice, a onda laganim korakom nastavljam dalje. Ostavljam iza sebe zbunjenog čovjeka sa dvadeset maraka u rukama. Ostavljam iza sebe dvadeset maraka i osjećam lahkoću, i u džepu i u duši. U tom čovjeku ja vidim sebe. Pomažući njemu, ja pomažem sebi.

(Popodne )
Hodajući gradom naiđem na Skendera. Skender je od onih ljudi koji su kao izvor u šumi, duboko skriven, koji svoju osebujnost ne pokazuju stalno, nego samo rijetkim, samo onim koji su istinski žedni posebnosti. Samo onim koji ne zastaju pored svake rijeke, svakog potoka, svake česme, nego strpljivo traže izvor na kojem će utoliti svoju žeđ. A voda na izvoru, zna se, najbistrija je. U ruci mu saz. Pitam ga šta radi sa sazom na ulici. Kaže mi da je sad ulični svirač. Ne vjerujem u to što čujem, pa on nije čovjek koji se tako eksponira. Nužda natjera čovjeka da bude ono za šta je mislio da nikad ne može biti, kaže. Novca nema i mora da se snalazi kako zna i umije. Po danu svira, a po noći prevodi knjige. I daju li mu ljudi novac? Zar ljudi danas vole zvuk saza? Ne svira samo saz, kaže. Češće svira gitaru, ali mu je saz srcu miliji i pod rukom ugodniji. A novca bude, nekad više nekad manje, ali njemu dovoljno. Rado bih mu dao nešto novca, ali ni sam nemam ni marku u džepu. Osmijeh i lijepa riječ su dovoljni, kaže. I još kaže da ostanem s njim dok otpjeva nekoliko pjesama na gradskom trgu, ako nešto zaradi podijelit ćemo pola-pola. Jednu pjesmu ću odslušati, a novac neka zadrži za sebe, osmijeh je dovoljan. I lijepa riječ.
Kad njegovi prsti dotaknu strune saza, proizvode tim dodirom onaj zvuk koji bosanskog čovjeka nježno uvlači u svjetove sevdaha. Skender tad prelazi u mislima i duši nevidljive granice tih svjetova, potpuno se isključivši iz ovog svijeta u kojem je prisutan samo tijelom. A to što je prisutan tijelom je zanemarljivo u odnosu na stanje duše i misli. U svjetove sevdaha. koji se graniče sa svjetovima ćejfa, tako da te granice nisu strogo određene i čvrste, već hlabave, tanke, a nerijetko se potpuno gube, pa se svjetovi ćejfa i sevdaha dodiruju, preklapaju, miješaju i teško da se mogu razlikovati, čovjek ulazi dušom i mislima.
Nisu samo osmijeh i lijepa riječ dovoljni, čovjeku je potrebno i malo muzike.

(Nadalje gubim pojam o vremenu, jer kad sam s Almom vrijeme dobija novi smisao)
Pun elana i neke ljepote nazovem Almu i predložim joj da se nađemo u gradskom parku.. Došla je ubzo nakon mog poziva. Isuviše nestrpljiv i uzbuđen, ne dopustivši joj da izgovori bilo kakvu riječ u znak pozdrava, kažem joj: „Slušaj, Alma, hajde da se vjenčamo! Znam, ne mogu mnogo da ti pružim, ali mogu da te volim. Je li ti to dovoljno?“
Gleda me pažjivo, ali ne pretjerano iznenađeno, naviknuta na moje ludosti.
„Jesi li to danas čitao Mešu?“ – šali se dok otkopčava dugmad na svom crvenom kaputu. „Vidim da si pod utjecajem Šabine prosidbe.“
Smijemo se oboje. Alma voli Mešine knjige. Ja volim Almu i sve što ona voli, jer ona je satkana od onog što voli.
Kažem joj: „ Da skratimo vrijeme i utažimo moju nestrpljivost, da ne ponavljamo čuvene Mešine riječi, ti samo trebaš pristati.“
„Žao mi je, nisi ti Ahmet Šabo pa da pristanem.“
Htjedoh reći da ni ona nije Tijana, ali tu bespotrebnu misao brzo je zamijenila jedna istinitija; Meni Tijana i ne treba. Tijana je satkana od riječi. Alma je od krvi i mesa. Zašto da sanjam o dalekoj, neobuhvatljivoj, nestvarnoj Tijani kad imam Almu, koja, usput rečeno, vrlo dobro parira Ahmetovoj ljubavi (s mog subjektivnog stajališta, Alma je žena koja na ovom svijetu najviše zavređuje ljubav). Iako Alma kaže da ja nisam Ahmet, ja mislim da neki ljudi u sebi nose Ahmeta Šabu. Samim tim imaju i svoju Tijanu. Alma je moja.
„Ja sam više kao Godardov Pierrot le Fou.“
„Pierrot voli samo svoje knjige i pisanje.“
„Ne samo to, on voli i svoju Marianne.“
„Dobro, dosta je poređenja.“ – kaže Alma kroz smijeh, a njen zvonki glas ispunjava prostor oko nas i najdublje kutove moje duše. Kažem joj: „Ja sam tebe zavolio zbog tvoje vedrine koja se najbolje očituje u tvom smijehu. Iskrenom, radosnom, zvonkom smijehu koji ne sliči nijednom drugom zvuku. Taj smijeh će ostati urezan u meni, čini mi se, zauvijek. Čak nekad, kad nisi uz mene, ako se dovoljno usresredim, ja mogu da dozovem taj smijeh iz sjećanja, da ga oživim u sebi i čujem tog trena. Mogu da se sjetim i boje i tona tog zvuka. Tvoj smijeh svjedoči život i svjedoči čovjeka. Kad se nekad zapitam šta je ono što čini čovjeka čovjekom, ja se sjetim tvog smijeha i pomislim: Eto, to je ono što čini čovjeka. Taj karakteristični smijeh, svojstven čovjeku, to je ono što ga razlikuje od svega ostalog.“

(Suton)
Nebom su se razlile crvene i narandžasto-žute nijanse. Dok hodamo gradom Alma mi kaže da pristaje na moju prosidbu. Predložila je da svratimo u kafić Place for Love i da proslavimo naše zaruke. Kažem joj da sam sav novac koji sam imao danas dao prosjaku. Ni ona nema novca. Zar nije svako mjesto na svijetu place for love? Kažem joj to. Slaže se sa mnom. Nek ne bude tužna zato što nemamo novca, sutra ćemo razmišljati o novcu. Danas budimo sretni. Nije tužna, sretna je, kaže. Hodamo polahko gradom. Ljudi tmurnih lica gledaju nas sa čuđenjem dok im se smijemo, a Alma ih pozdravlja. Prolaze pored nas odnoseći sa sobom svoju turobnost. Kako je život lijep, mislim. Kako je lijepo voljeti Almu, mislim. Ćutim njeno prisustvo i mislim kako je čovjeku za sreću dovoljna jedna Alma.

— Svi stavovi i mišljenja izražena u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 383 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments