JA

27 mar
Amila Hindija

Marširali smo kroz uske prolaze, već davno zaspalog grada, zapinjući na pijanice što su posljednje pare bijedne crkavice prosuli niz suho grlo žedno nekog boljeg života. Osvrtao si se želeći uhvatiti moj pogled, a ja sam bila u nekom svom polublaženom stanju. S osmjehom od uha do uha pratila sam svaki tvoj korak. Luđački sam se smiješila likujući u sebi da sam noćas najsretnija žena. Hladna soba nas je ponovo dočekala. Miris duhana, prosutog vina, zagorene tave i nekad davno zboravljene prljave čarape. Sjedaš na krevet i vadiš već uveliko spljoštenu kutiju Drine. Nervoznim pokretom pretražuješ svaki džep tražeći upaljač i za sebe mrmljaš neke tvoje bogohulne psovke koje ljutiti dječak u tebi izriče. Upijam svaki tvoj pokret. U mojoj glavi milion pitanja. Vodim u sebi epske monologe, a ti svoje riječi i dalje škrto čuvaš.

– Gdje sam ostavio listić od kladionice, prokleti Čelzi je vjerovatno već…?

Listić, kladionica, Čelzi, a gdje sam tu ja? On vodi svoju bitku i traži svoj listić, a u mojoj stotine njih. Stotine konjanika ratuju, obaraju jedni druge, a on…on je izgubio svoj listić. Ja sam najsretnija žena, ponovo ponavljam u sebi i ponovo likujem. Smiješno je kako čovjek prihvata nečije  škrto poklonjene mrvice ljubavi. Ja sam to odlično znala jer sam na takav način sam mogla upoznati sebe  i shvatiti da sam tek pred tim malim mrvicama spoznala koliko je olovna moja tvrđava JA!

(Visited 707 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments