Ja sam on

23 apr
Dajana Josipović

Zavoljela sam ga. Po prvi put iskreno volim. Mislim, ne znam da li je ovo ono što se zove “ljubav“, ali da zbog njega ne mogu da spavam i da u svakoj sjeni na plafonu ili na vratima vidim svoju siluetu, koja je u stvari On, u to vas uvjeravam. Nisam se do sada ovako osjećala. Neobično sam slobodna s njim, u Njemu. Ne, nije se On trudio da postane dio mene i tako mi postane važan. Nije bilo potrebe. On je bio u meni, ali moj nemirni um mu nije dopuštao da mi se obrati.

On je glasno tih i ne voli da se nameće. Želio je biti pridobijen. Želio je biti privučen. Tako je i bilo. Kada sam mu to učinila i gdje, nikada mi nije rekao. Sam kaže da to nije ni važno. Čuo je snagu mojih misli i osjetio šapat mog uzdaha. Bio je tako uvjeren da mi je potreban, ali ja više nisam znala šta hoću od života, od ljudi, od sebe same. Šta sam imala pravo htjeti, da li je to “ono moje“, više nisam znala.

On je bio tako miran i bezbrižan kada smo se upoznali. Ustvari, kada sam ja Njega upoznala. On je mene, već znate, dobro poznavao. Čak me je i plašilo što je bio tako odvratno bezbrižan. Takav kakav jeste, u mene je unosio nemir. Ali, svakim svojim sljedećim dodirom, lice moje bi postajalo sumnjičavošću omađijano i nikada ne bi istrajalo u njemu omiljenim grčevima nelagodnih trenutaka kada bi se postavilo pitanje. Njemu se od prvog trenutka neobjašnjivo vjerovalo. Da! On je bio taj koji je pričao ovaj put. Do tada je sve bilo u mučnim objašnjenjima i ispravljanju promašenih doživljaja onoga ko i šta sam ja. U takvim drskim trenucima činilo bi se da samu sebe poznajem sasvim dobro, sve dok nije došao On. Hoću reći, sve dok nisam postala svjesna Njegovog bivstvovanja u meni, odnosno sebe same.

Bilo je čudno, ali ugodno, slušati nekoga koji sve zna, koji je tu, unutra. Bilo je neobično čuti sebe, a još neobičnije prepustiti se takvoj vrsti hipnoze. Prijalo je. On je učinio da postanem svjesna svoje savjesti. Učinio je da doživim sebe samu. Objasnio mi je psihologiju bića, mog bića. Učinio je da se osvrnem i obratim pažnju na sve ono što je činilo mene samu, a što me u isto vrijeme plašilo i od čega sam bježala, samo zato što je bilo drukčije, neshvaćeno i neprihvaćeno.

Moji snovi, moja osjetljivost, moja oštro budna savjest, moji doživljaji života i onoga što se zove prolaznost, doživljaj Vremena i izgubljenosti, moralni principi i zavjeti, obećanja i nedopuštena iskušenja… Sve je to bio On, odnosno ja. Ali, s njim je sve bilo tako opravdano i logično. S njim drukčije nije ni trebalo biti niti sam ja to željela. Po prvi put,
dopuštena je bila spontanost i predaja. Potpuna predaja samoj sebi. Savjest je drijemala bezbrižno, a svijest o ovoj i ovakvoj je radosno zavladala. Čudno! Nisam se osjećala krivom!

On je taj koji je učinio da volim svoje nemire, jer oni i nisu bila ništa drugo do Njegov odraz u ogledalu moje duše. Živjela sam. Živjela sam Njega. Živjela sam svoj Strah od pogrešne staze ka sebi samoj, od pogrešnog koraka. Strah da ne iznevjerim one koji ustvari ništa i ne traže od mene i kojima ja ništa i ne dugujem.

Da! On je taj koga sam zavoljela. Moj Strah. On je taj koji je učinio da dopustim da čujem “ono što je unutra“, duboko sakriveno ispod lica mog duha. On je Ja. Ja sam On. Bez njega bih izgubila smisao svakog svog pogleda, pokreta, osjećaja. Osjećala bih prazninu sebe same, a to je opasno! Jer, kad sami sebi nedostajemo, nedostaje nam sve!
(Inspirisano motivima djela Demijan, Hermana Hesea)

Izvor: Preventeen

(Visited 120 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Admin