Ja ne volim

12 sep
Jovana Ćebić

Dvadeset i prvi vijek, evo već kraj 2017. godine. Svijet se mijenja iz godine u godinu, nekome na bolji, a nekome na lošiji način. Meni se promijenio, a i nastavlja da se mijenja na ovaj drugi (da ne kažem) gori način i to mi se uopšte ne dopada.
Zašto? Pokušaću vam odgovoriti na ovo pitanje što iskrenije, realnije i bolje mogu. Zapamtite ovo “realnije”.

Još kao djevojčica učena sam da se sama borim, da izgrađujem svoje stavove i svoje „JA”.
Jednim dijelom sam i uspjela, sve do prije nekoliko godina kada se sve počelo drastično mijenjati. Šta je to sve? Prvenstveno ljudi, grad, pa čak i godišnja doba više nisu ista.
Kao dijete sam živjela jako ispunjeno i ponosim se svojim djetinjstvom, sve što sam poželjela to sam uglavnom i dobijala, ne samo u materijalnom smislu.
Smatrala sam kako je svijet divan, kako je divno živjeti, ali s godinama to mišljenje je tonulo sve dublje i dublje…
Šta i ko je krivac za to? – Ljudi u začaranom svijetu.
Gomila ljudi koji slijede druge u stopu, koji nemaju svoj stav, a i oni koji ga imaju izgubi im se u masi. Živimo u svijetu gdje je pogrešno skrenuti sam desno, dok svi ostali skreću lijevo, jer onda “ne pripadamo” kolektivu.
Svijetu, gdje je sramota otići sam na kafu, sjediti pored rijeke i čitati knjigu, pomoći nepoznatoj osobi kada se nađe u opasnosti, ustupiti mjesto, reći „dobar dan”, “hvala”, “izvini”, “molim”. Svijetu punom mržnje, ljenosti, negativne energije i zavisti jedni prema drugima. Svijetu koji je napredovao u tehničkom smislu, ali je izgubio ono najvrijednije-ljudskost. Koliko je god ta tehnologija doprinijela razvoju svijeta, toliko je po meni “oduzela” djetinjstvo novim generacijama koji će stupiti u ovaj naš svijet.
Uvjerena sam u to da oni neće čuti za igru “kadija” ili neće preskati gumu odnosno lastiš, nego će tapkati svojim prstićima po glomaznim staklenim tablama.
Osim toga, danas je mnogo važno i ko ima kakve patike, telefon i da li je neko obukao markiranu ili majicu koju je kupio na pijaci. Život u današnjem svijetu se sveo na to.
Rijetko ko danas gleda sebe, nego je bitnije koliko i šta neko drugi ima i šta će ko reći.
Svijetu koji živi sa “Šta ako?” Ne komunicira se kao prije na lijep, kulturan i vaspitan način, nego je skoro svaka druga, treća riječ neka psovka i prostota i niko se ne obazire da li se to izgovara u prisustvu djeteta ili ne. Koji roditelj bi volio da mu djetetova prva riječ bude psovka, a ne mama ili tata?

Sve je manje ljudi kojima se možemo povjeriti, za koje znamo da će razmotriti naše mišljenje i poglede na svijet iz naših očiju. Osoba koje će cijeniti tu našu iskrenost i koja će se nakon tog istog razgovora i dalje sjećati toga, potapštati nas po ramenu, a ne pustiti niz vodu.  Kome možemo reći svoje želje, ciljeve i snove, a znamo da nas neće ismijavati koliko god godina imali zbog našeg maštanja i sanjanja.
Šta je čovjek koji nema snova?

Da, o tom svijetu pričam.
Svijetu zaluđenim samim sobom.
To je ono što ne volim.
Nama ljudima treba pažnja, poštovanje i saosjećanje kojeg ima sve manje i plašim se da će za nekoliko godina nestati u potpunosti, a mi ćemo postati gori no što smo sada – robovi nas samih.

(Visited 1.395 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments