Između straha i nadmenosti

17 maj
Muamer Ibrišević

Išao sam putem odveć sporo, vukao korake po prašnjavu putu, nevoljno slušao govor svog saputnika, slušao njegovu muku. Pričao je s nevjericom, o svojim strahovima, ko’ da želi da ih se riješi i sam se prepadoh pa pomislih; Sigurno, bolje je da potrčim kako bih mu mogao uteći?! Osjećao sam se nadmoćno, zašto nisam iznenađen? Ah, kako sam ga ostavio u oblaku prašine! Gle, već sustižem nekog drugog čovjeka, trčeći uz nj odveć brzo, uhvatih mu korake. Ne uspjedoh ništa ni izustiti od njegova glasa, jer pričao je simpozijski o svojim željama, reputaciji, planovima te kako doći do cilja, novim idejama, filozofiji, fantastičnim snovima dok žurno hodismo putem zlaćanih temelja. Za neko vrijeme, u meni se nečeg nakupi, otežah, a onaj isti mi sve više odmicaše pred očima. Dobro bi bilo, da i sam razmislim o svemu i stanem na par trenutaka, al’ ne prođe dugo kad eto kradomice iza leđa ko’ da se približava onaj oblak prašine!? Valja mi krenuti pred strahom, rutiniski predan, trčeći, vidim opet obris onog trkača, silnih priča, formalnosti i jezičkih fraza ”ja ću da uradim”! Usporavam i samo tako neobjašnjivo hodam, uspijevam se u putu i osvrnuti, zahvalan Bogu čovjek ima štošta i vidjeti, pod nogama čista zemlja razastrta a ponad mene beskrajne plaveti. Zlaćano, jako Sunce oblak zakloni, nekim čudom hlad mi učini. Na rubu suza, mirom utješen s vremena na vrijeme kad se tako putem krećem, utičući od vela straha i pretjerane nadmenosti.

(Visited 341 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments