Između jave i sna

4 mar
Amina Magoda
I što pogledam sve je pjesma i čega god se taknem sve je bol (Ivo Andrić)
Zraka popodnevnog sunca prodirala joj je kroz zgrčene očne kapke na uskom i skrovitom balkonu. Sjedila je na maloj, drvenoj stolici i pogled joj se ote na zgusnuti horizont grada. Na toj stolici bi, bespomoćno izložena noći, sjedila dok ju je mliječna svjetlost obasjavala. Nemirni vjetar joj uskomeša talog uspomena i svaki put kada bi one izašle na površinu bivale bi drugačije. Tijelom bi joj zagospodario strah kada pomisli da joj je najljepši dio života prošao u nepovrat; kao mladost – davna i daleka. Od propuštene mogućnosti da postigne šta je željela, izgubila je svijest o vremenu. Dani su počeli da gube svoja imena, i pretvarali su se u gustu, teško prohodnu masu. U njenoj sobi, u isprekidanim naletima, osjeća se otežan i nepomičan miris tamnice, a bio bi najjači noću, u treperavoj tišini. Kada bi miris postao nepodnošljiv, zadrijemala bi. U tom času između jave i sna, osjeća kako joj tijelo, lišeno ovozemaljskih kontura, podrhtava i dušu lomi krik koji se bori da izađe van. Ali, postoje noći kada bi se prepuštala brižljivo skladanim melodijama i jedva pomjerajući usne, dopustila da zađu u skrovite dijelove njenog duha, pa da pročišćene ljubavlju stignu do srca. U tom trenutku bi se stopila sa kompozitorovom sviješću u vrijeme nastanka melodije. Oduvijek je mislila da muzika objašnjava natprirodnu suštinu ljudskog bića. Ponekad osjeća tugu zbog manjkavosti vještine da svaki događaj koji uzdrma njeno biće može isklesati riječima, poput pisaca i pjesnika. Tih nespokojnih dana razmišljala je o sebi i svojoj neuravnoteženoj prirodi, shvatila je da svojim osobinama vrijednim pomena prikriva sve svoje slabosti; primjerice, da se trudi stići negdje na vrijeme kako bi prikrila da joj je tuđe vrijeme beznačajno, da je njena ravnodušnost samo reakcija na njenu krhku i ranjivu, istinsku prirodu… Postepeno, svaka bol polagano umine, pa i ova bol, koju joj stvara nepobitna prolaznost vremena. Umine i nestane daleko kao sunce iznad rumenog, vrelog neba u smiraju dana. Sliku u njezinim očima, mutnu od nezaustavljivog vremena, bistre prve zvijezde na martovskom nebu, spokojno trepereći iznad grada. Ona zna da slijedi duga i tamna noć u kojoj se gotovo uvijek pooštri svako osjećanje; ali zna i da će ujutru svaki korak zahtijevati više snage od prethodnog, i zna da će doći vrijeme da zakorača ka neodređenoj budućnosti, kao što armija, neustrašivo i dostojanstveno korača pred svaki predstojeći boj.
(Visited 320 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments