Riječ po riječ, nit po nit…
Tvoje ruke su stvorene da udahnu rijeku u kamenu, rijeku koja će se izgubiti u plavetnilu okeana.
Ti nisi isti.
Ništa nije isto.
Sve je tako daleko… ali osjećaš blizinu… čudno, zaista.
Voljeti nekoga znači poznavati ga, čuvati i paziti…predosjetiti njegovu tugu, bol…koji vješto skriva…
To je značenje ljubavi.
Najveći problem je što ne možete imati ništa, a želite imati sve..bj ežite jedno od drugog, bježite, a ni sami ne znate gdje.
Skrivate se, ali misli vas često prevare.
Sretnete se tamo, htjeli – ne htjeli.
To je mjesto gdje možete sve, sve ono što vam stvarnost ne dozvoljava.
U stvarnosti gdje je on tuđi, a ti nisi svoja!
Daleko ili blizu.
Daleko od očiju ali blizu srca.
Tvoja priča je i njena priča.
Tužna ili sretna… nije bitno ona je tvoja.
Ljubav je snaga…a daljina je samo jedna iskra, jedna suza što svjetluca u nečijem oku.
A ta suza ima atomsku snagu.. jer ona samo svjetluca, neće skliznuti niz obraz… jer ona je samo znak da si ti još uvijek tu.. u njenom srcu.
Jer znate…
Poslije milion sekundi daljine, poželite samo da podijelite blizinu s njim… da podjelite ćutanje s njim.
Da ga zagrlite, upijete miris njegovog parfema, da osjetite otkucaje njegovog srca… da mu zagrljajem ispričate koliko vam nedostaje kad ode.
Jer, jedan zagrljaj, jedan pogled u kojem svjetluca prozirna suza… koja tad sklizne niz obraz… reći će mu sve.
A dok njega nije bilo oči nisu pustile suzu, a srce je plakalo.
Daljina je sudbina, a sudbina crni dim, a dim čežnja koja razara srce.
A njegova pojava, ljubav može izliječiti sve zar ne.
Kad se pojavi on, tvoje rane nestat će, jer on, njegov pogled, zagrljaj su tvoj lijek.
Zar ne?
