Izgubljena rijeka

20 dec
Ilma Mrakić

Riječ po riječ, nit po nit…

Tvoje ruke su stvorene da udahnu rijeku u kamenu, rijeku koja će se izgubiti u plavetnilu okeana.

Ti nisi isti.

Ništa nije isto.

Sve je tako daleko… ali  osjećaš blizinu… čudno, zaista.

Voljeti nekoga znači poznavati ga, čuvati i paziti…predosjetiti njegovu tugu, bol…koji vješto skriva…

To je značenje ljubavi.

Najveći problem je što  ne možete imati ništa, a želite imati sve..bj ežite jedno od drugog, bježite, a ni sami ne znate gdje.

Skrivate se, ali misli vas često prevare.

Sretnete se tamo, htjeli – ne htjeli.

To je mjesto gdje možete sve, sve ono što vam stvarnost ne dozvoljava.

U stvarnosti gdje je on tuđi, a ti nisi svoja!

Daleko ili blizu.

Daleko od očiju ali blizu srca.

Tvoja priča je i njena priča.

Tužna ili sretna… nije bitno ona je tvoja.

Ljubav je snaga…a daljina je samo jedna iskra, jedna suza što svjetluca u nečijem oku.

A ta suza ima atomsku snagu.. jer ona samo svjetluca, neće skliznuti niz obraz… jer ona je samo znak da si ti još uvijek tu.. u njenom srcu.

Jer znate…

Poslije milion sekundi daljine, poželite samo da podijelite blizinu s njim… da podjelite  ćutanje s njim.

Da ga zagrlite, upijete miris njegovog parfema, da osjetite otkucaje njegovog srca… da mu zagrljajem ispričate koliko vam nedostaje kad ode.

Jer, jedan zagrljaj, jedan pogled u kojem svjetluca prozirna suza… koja tad sklizne niz obraz… reći će mu sve.

A dok njega nije bilo oči nisu pustile suzu, a srce je plakalo.

Daljina je sudbina, a sudbina crni dim, a dim čežnja koja razara srce.

A njegova pojava, ljubav može izliječiti sve zar ne.

Kad se pojavi on, tvoje rane nestat će, jer on, njegov pogled, zagrljaj su tvoj lijek.

Zar ne?

(Visited 101 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments