Izgubljena ljubav

30 sep
Aldijana Kerkez

Nekako, s vremenom sjetim te se.
Često.
Svaki dan.
Omakne se i koji uzdah.
Pa naveče se omakne more suza i pitanja “Šta bi bilo kad bi bilo”…
Eh.
Kad bi bilo…
Zastanem, svijet mi postane čudno mjesto, vrijeme prestane, otkucaji srca staju, samo ti žuriš.
Odlaziš mili.
Ali ovaj put zauvijek…
Drugoj u zagrljaj, a u mom zagrljaju te već zamišljam.
Ja zamišljam, ona ima.
Ima li potrebe da kažem da je život nepravedan?
Da ili ne?
Ili ipak DA.
Dvije godine, dvije najljepše godine u mom životu bacila sam u nepovrat. Nema ih, nema nas, nema naše ljubavi.
Gradila bih i ja tvrđave ljubavi s drugim, ali s tobom sam most prešla pa se navikla već, s drugim ni tvrđava ne može ono što možeš ti.
Godine, pogrešno vrijeme, pogrešno mjesto. Ali mi nismo pogrešni.
Jednostavno nije nam se dalo.
A voljela sam te.
Stvarno jesam.
I sad…
Vidim tebe pored sebe
Osjećam tvoje srce u svom
Ležim ti na ramenu
Imam tebe, ti mene
Mislim na…
Tebe.
Evo, da ti kažem. I sad VOLIM TE.
Ali, otimaš mi se.
Iako sam sama kriva za sve.
Jednog dana ću nju gledati srećnu pored tebe.
Kako ću to oplakati?
Pitam se zašto sam tad bila slijepa, a znala sam da si pravi.
Čovjek pored kojeg je srce žene latica od ruže.
Čovjek koji osmijehom voli, čuva i pazi.
Zagrljajem štiti i grije.
Čovjek velikog srca.
No, meni nije bilo zanimljivo sve što je na dohvat ruke. Mogla sam te imati uvijek, i baš zato što sam to znala pustila sam te.
Tebe pustila sebe okovala.
Ko će mi zabraniti?
Meni je i u mojim okovima lijepo dok znam da sam te nekad imala.
Drugoj je sad tvoje srce u rukama, a moje je negdje na granici.
Srećno s njom, ali vrati mi se.
I sad kad te vidim u prolazu, tri dana srce ne smirim, oči ne prestaju plakati, a duša. Ko zna gdje je…
Pitaju me i šta mi je.
Ne odgovorim.
Ćutim.
Za tu ljubav odam minut šutnje.
Za sve što je moglo biti uzdahnem.
Za srce koje zaboli na sjećanje stisnem šaku.
Za ruke koje te žele zamislim te.
I tako živim.
Preživljavam…
Jer tako moram.
Ti si ostao najsjajnija zvijezda mog’ života zbog koje najjače zaplačem.
I zašto je ljubav postala ljubav tek kad sam je izgubila?
O tebi najljepše ćutim, a u mislima mi odjekuje tvoj glas.
Druga te sluša, ali ja te svaki put jače čujem.
Srca se razumiju i kad šapućemo.
Sutra kad se probudiš pored nje, sjeti se da neko nije spavao nikako zbog tebe.
Greško lijepih dana opet bih te ponovila, pa makar opet pokliznula na zadnjoj stepenici.
Čestitam ženo, prešla si most bez prepreke na putu, tebi su ostali znakovi poslije mene, eto to sam ti ostavila kao poklon.
Ja sam svoj poklon davno ostavila pored puta, našla si ga.
Čuvaj ga kad ja nisam znala.
Toliko mi duguješ.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 374 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments