Izgubljena između paralelnih univerzuma

27 okt
Azra Berbić

Hladna noć, možda sam bliže jutru. Gledala sam noćas stare fotografije svojih roditelja. U pozadini su Pepersi na replayu samo  dvije pjesme, “Parallele Universe“ i “Universally Speaking“. Prije toga sam čitala Murakamijevu “Norvešku šumu“, to je priča o dvoje mladih ljudi koji su živjeli i studirali u Tokiju sedamdesetih godina prošlog stolječa. Toru i Naoko su svoju mladost proživljavali u isto vrijeme kao i moji roditelji.

Ne mogu da ne osječam nostalgiju za vremenom njihove mladosti čitajući tu novelu, gledajući fotografije i prisječajući se priča iz prošlih vremena.

Ironično zar ne? Ja nisam imala priliku vidjeti i doživjeti to vrijeme, okusiti čari revolucije ljubavi, umjetnosti i nauke a tako bih voljela da jesam, baš zbog toga u svojoj glavi vjerovatno idealiziram dane njihove mladosti. U sadašnjost me vraća poziv na skypeu prijatelja koji se trenutno nalazi u Kini, u zadnje vrijeme se sve rijeđe uspijemo dogovoriti za termin kada ćemo razgovarati. Tako daleka Kina i nije više tako daleka zar ne? Danas možete stupiti u kontakt sa prijateljima gdje god se oni na ovom svijetu nalazili, dovoljna je samo internet konekcija. Naši roditelji nisu imali tu mogučnost ali oni je nisu ni trebali. Voljeli su svoju slobodu i živjeli su je bez kompromis, kompleksa i licemijerja.

Iznova se moje misli vraćaju u mladost mojih roditelja. Sjećam se kako mi je mama jednom prilikom rekla da je bitnije kako se voli nego koliko i da kada zaista voliš ne postoje prepreke. Tada sam ironično odgovorila da je lahko to njoj reči kada je imala tu sreću da provede svoj život sa čovjekom koji je uistinu bio ljubav njenog života i da većina ljudi nisu te sreće. Ona je na to odgovorila sasvim jednostavno kao i uvijek. Ispričala mi je kako je moj otac šest punih godina gotovo svaki dan pješaćio petnaes kilometara do sela gdje je ona živjela kako bi zajedno proveli dva ili tri sata.

Zamislite to, bez obzira na vremenske uslove, doba godine, nakon osam sati provedenih na poslu, pješaćite petnaest kilometara svaki dan. Još mi je ispričala kako je ona četiri mjeseca svaki dan odlazila u Sarajevo udaljeno trideset kilometara od njenog sela kako bi mog oca posjetila u bolnici nakon što je doživio nesreću na poslu koja je od njega zamalo napravila invalida. To za njih nije bila žrtva, nije bilo prigovora, to je za njih bila odanost i ljubav.

Mi danas žurimo da odrastemo, iz petnih žila se trudimo da izgledamo odraslo, žurimo da kupimo auto, stan, brzo jedemo, brzo pijemo kafu, brzo pričamo a ništa ne kažemo, brzo volimo. Žurimo da uhvatimo život za kojim čeznemo ispunjem materijalnim dobrima jer nam je to mjerilo uspjeha, imamo mnogo odječe, mnogo prijatelja na društvenim mrežama ali imamo sve manje iskrenih razgovora, sve manje bezuslovnih prijateljstava, sve manje dubokih i plemenitih osječanja.

Sve manje primjećujemo one čarobne male stvari. Ko više primječuje miris tek pokošene trave, zvuk ljetnog pljuska koji se spušta na žednu zemlju, staru nenu koja u samoposluzi sa osmijehom unuku pruža tek kupljenu čokoladu? Ko primječuje zujanje pčela kada se pojavi prvi behar, pticu koja se kupa u lokvi vode na putu, sreću u očima majke kada konačno dođete kući iz drugog grada u kojem studirate? Šta nas je navelo na to da prestanemo primječivati sve te divne pojave? Gubimo svoje vrijeme na uzaludne rasprave na društvenim mrežama, gubimo ga na nebrojenim beskorisnim kafama na kojima kukamo nad svojom sudbinom, mišljenja i stavove nam kreiraju mediji i politički lideri, sve manje je zdravog kritičkog razmišljanja.

Zavedeni konzumerizmom i šablonskim razmišljanjem, ponašanjem, oblačenjem gubimo svoju slobodu naivno vjerujući da sa njom apsolutno raspolažemo. Sloboda znači da budemo ono što uistinu jesmo. Ona se ne može kupiti niti platiti. Stiče se kada je čovjek pošten prema samom sebi, bez obzira na to sviđalo se njemu ono što vidi ili ne.

Gledam dejcu iz komšiluka kako provode svoje djetinjstvo i tinejđersko doba. Konzumerizam se najviše primjeti na njima. Najbitnije je ko ima najljepši i najskuplji telefon i tablet, naljepše biciklo, čiji roditelji imaju najbolje auto, najljepšu odjeću. Rijetka su djeca kojima to nije bitno i koja među svojim vršnjacima ne prave razlike na osnovu njihovog materijalnog statusa ali nisu kriva djeca krivi su roditelji koji svojoj djeci pružaju takve primjere. Ne postoje nedostupne stvari za mlade ljude, roditelji su odgojili robove konzumerizma a roditelji su postali robovi želja svoje djece.

Sjećam se kako sam sa svojim vršnjacima provodila svoje djetinjstvo i tinejđersko doba. Za ono što sam znala da ne mogu dobiti jednostavno nisam ni pitala. Nisu postojale apsolutno nikakve razlike, nije nam bilo bitno ko ima bolje biciklo ili bolju loptu, bilo je dovoljno da samo jedno od nas ima biciklo ili loptu i svi smo imali, svi smo koristili.

Vjerovatno je veliki uticaj na naše solidarno ponašanje imala činjenica da smo mahom svi rođeni početkom ili u toku rata. Sjećam se kako smo svi zajedno skupljali novac koji smo imali i kupovali smo uvijek grickalice i sokove kako bi bilo dovoljno za sve. Bez obzira na godišnje doba cijele dane smo provodili vani igrajući se, išli smo u razne ekspoedicije, pravili smo klasične dječije lopovluke, u zavisnosti od sezone krali smo trešnje, kukuruze, šljive, jabuke, orahe a skoro sve to smo imali kod kuće, ali tuđe je slađe.

Nikada neću zavoraviti kada je školski drug Adis pao sa trešnjinog drveta, komšijinog naravno, kao posljedicu pada zadobio je blagi potres mozga i slomio dva rebra. Ubrzo se oporavio i vratio nazad u školsku klupu  pa ga razredni starješina upita: „Neće ti više naumpasti Adise da kradeš trešnje?“ a on kao iz topa odgovori „Eh, ali uvijek je tuđe slađe!“. Ljeti smo cijele dane provodili u rijeci a zimi na sankanju. Skupljali smo novac početkom ljeta kako bi platitli bager koji je pravio branu za naš bazen.

Sankanje je tek bilo izazov samo po sebi jer nismo svi imali saonice ali smo se uvijek svi sankali, znalo nas je biti preko stotinu, različitih uzrasta. Za problem nedostatka saonica smo pronašli rješenje, sankali smo se naizmjenično jer je neko uvijek morao stražarit na vrhu i na dnu staze da nas upozori ako se na putu pojavi auto, straža je bila neophodna zbog činjenice da semo se sankali na cesti koja je služila kao put stanovnicima jednog dijela naselja. Svi smo slušali rock muziku i mijenjali knjige, tada još uvijek nismo svi imali računare a rijetki su imali pristup internetu od kuće. Danas uvijek kažem da nikada nisam osjetila kako mi nešto fali mada naši roditelji često kažu da je to poslijeratno vrijeme bilo teško jer nam nisu mogli sve priuštiti.

Često se pitam da li će generacije koje tek dolaze imati priliku da prežive djetinjstvo i mladost u njihovoj predivnoj punoći i kako ćemo mi nositi teret odgovornosti jer će oni biti uskračeni za mnoga jednostavna i divna iskustva?! Danas više nego ikada mladi ljudi teže da izgledaju i ostavljaju utisk starijih, zrelijih i odraslijih a zaboravljamo ih naučiti da prvo moraju biti nezreli, neodlučni, infantilni kako bi naučili biti odrasli i to pokazati svojim postupcima i djelima a ne izgledom, izgledati odraslo je daleko najmanje bitno.

 

(Visited 115 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments