Iz dnevnika jedne mladosti

17 avg
Aida Omerašević

Nikada nisam voljela januar u Sarajevu. Zime u gradu su veoma monotone i depresivne. Tad se svi uvuku u svoje oklope kao kornjače i čekaju da dođe miris proljeća. Sve govori da će i ove godine januar biti veoma hladan, sa temperaturama ispod nule. Snijeg je padao bez prestanka već par dana, tako da je kretanje ulicama bilo otežano, a u gradu je već bio kolaps saobraćaja. Jedino je lijepo bilo sumrak. Ulične svjetiljke su obasjavale pahulje koje su padale na naše drvo u parku ispred stana. Ipak, i januar i zima imaju svoje čari, kao i svako godišnje doba.

– Evo draga moja, suđe je oprano, poslije ćemo praviti ručak – dobaci Esma iz kuhinje.
– Dobro, bona, de sjedi malo, pa nisi ti sluškinja – doviknuh joj.
– Nisam, ali kad se beba rodi, bit ću, i jedva čekam. Mnogo volim malu djecu.
– Jesi smiješna – govorila sam – nego, reci mi jesi li završila fakultet?
– Nisam, i sad se kajem. Na prvoj godini sam odustala. Nije išlo i gotovo. Poslije sam se zabavljala s Edom, nema mjesta gdje nismo išli, a kad se trebao pojaviti na vjenčanju, gospodin je otputovao u Francusku. Mrzim ga iz dna duše.
– Eh, Esma draga, šta da ti kažem? – govorila sam  hladno, kao da me se ništa to ne tiče, – drago mi je da si ga se riješila na vrijeme. Mislim, nemoj me pogrešno shvatiti, ali…
– Ma nema veze. Apsolutno si u pravu. Da sam bila pametnija, ne bih se petljala sa njim, ali eto. Sada snosim posljedice. Nego, želim da ti se izvinim zbog onoga preko telefona, – pričala je Esma  s tugom u glasu, – bilo je to neljudski s moje strane. Nije ti se smijao, to sam rekla iz zavisti. Naprotiv, i on se počeo zaljubljivati u tebe, ali ja sam vas se ispriječila. Ja sam kriva za sve što ti se sada događa. Čula sam da je u Francuskoj pronašao neku bogatu staricu i njome se oženio. Koji idiot!
– Da, Esma, imaš pravo. Koji idiot! Nisi ti kriva, čak bih ti trebala zahvaliti na mnogo toga. Ja sada čekam Jasminovo dijete, i on je vrlo divan čovjek, ali ko sam ja da spriječavam njegovu sreću? – tješile smo se mešusobno, dok su nam se sudbine preplitale.
– On je sada sigurno oženjen, možda i njegova supruga sada čeka bebu, a mene se više i ne sjeća.
– Draga Adela, zar mislis da bi sve to mogao uraditi, nakon što ti je obećao da će te čekati koliko bude potrebno – podjetila me je Esma, u koju sam sve više vraćala povjerenje.
– To je rekao tada, ali možda se pokajao. Ako nekoga volimo, trebamo ga pustiti da bude sretan, – rekoh joj, – ljubav traži žrtvu, a ja sam žrtvovala svoju radi njegove sreće i ne kajem se. Ako je on sretan i ja sam.
– Ah, drugarice, baš si tvrdoglava! Da sam na tvom mjestu, rekla bih mu za dijete. Ima pravo znati, on mu je otac.
– Znam, upravu si, ali jednostavno nisam mogla. Kad je rekao da odlazi s bratom u Njemačku, čitav moj svijet se  srušio – zaplakala sam milujući trbuh.
– Mila moja, nemoj se nervirati zbog djeteta. Jao, vidi koliko je sati! Moramo praviti večeru kad već nismo ručak – naglo ustade Esma, – želip li da odem kupiti voća i ako jop nešto želiš?
–  Ma ne, sjedi tu. Vidiš kako je hladno napolju, još se trebaš razboljeti zbog mene. Nego, eto mene da ti pomognem oko večere.

Pripreme oko večere su potrajale dosta dugo uz smijeh i šale. Poslije večere smo legle i gledale TV, šuteći. Vrijeme je prolazilo i mogla sam se uvjeriti kako je Esma postajala druga osoba. Uskoro je pronašla posao u obližnjem supermarketu, kao blagajnica. Imala je solidnu platu, od koje je plaćala moju stanarinu i istovremeno štedjela, a ja sam ušla u deveti mjesec trudnoće, i s nestrpljenjem iščekivala kada će moja beba doći na svijet.

(Visited 159 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments