Ispovijest huliganu

14 avg
Haris Jusufović

Moj čupavi, plavokosi druže,

bolestan sam žestoko.

Kao nakaza grizem kožu

vlastite, izranjavane svijesti.

Usta su mi puna masne krvi.

Evo, ispljuvat ću je na bijeli papir!

 

U travi više ne čujem

mekani pjev zrikavaca.

Samo krikove nevidljivih bića.

I ja osjećam da su ona strašna,

gadna, grozna, uznemiravajuća.

I sijedim, i čupam vlastitu kosu.

Palim je – i čekam.

Čekam da se pretvori u pticu

i vine se u šutljivo nebo,

nadleti prizor ravan mučilištu.

 

Ali ostaje samo kamen

nepravilnog, tupog oblika,

privezan za natruhlu utrobu zemlje.

Iz njega neće izrasti drvo.

Samo šugav pas,

gladan do tačke proždiranja

vlastitih, nemoćnih kučića.

I njega će teškom toljagom

utući bradati domaćin,

jer više ne služi svojoj svrsi.

Tako se i svjetina

rješava šugavih pjesnika.

 

Moj čupavi, plavokosi druže,

bolestan sam nesnošljivo.

Kao kanibal proždirem meso

vlastite, mrtve svijesti.

Mrtvima poštovanje ne treba!

Usta su mi puna crva i truleži.

I svemoćni papir se raspada

pod slabošću drhtave ruke.

Ni on više ne podnosi

moje prljave, nijeme riječi.

(Visited 27 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments