InterRail je kriv

18 avg
Anita Krtalić

Već sam 5 dana kući. I čudno mi je pravo. Priznat ću, možda me polako ta InterRail depresija i hvata. Jer teško je napisati, objasniti pa i fotkama pokazati što si proživio posljednih 21 dan.
Istina, za ovaj projekt sam znala od prve godine fakulteta, no tada sam bila brucoš i rekoše da ne možemo. Ove godine završavam poglavlje fakulteta, pa kada sam vidjela da su prijave opet otvorene, nisam puno čekala. I valjda su me od silne želje i primili na projekt.
A sad je prošlo pa polako slažem dojmove.
Što reći za 21 dan, 7 država i 17 gradova.
Onaj kišoviti Berlin s najjačom #pue ekipom, koja je čim smo ušli u voz u Sl.Brodu napravila pravi party, a Viber grupa koja kao da postoji već 20 godina. Polako se već po Rotterdamu i Amsterdamu počinjemo razilaziti,ali kada se opet nađete u Madridu ili Nici, već znate gdje ste stali.
Rotterdam i Amsterdam su uvijek divni, mirni i uređeni po svim pravilima i propisima. I tu već tjedan dana živim s onom jednom jedinom duksericom, jer mišljah da je ljeto i da mi ne treba zimska odjeća. Put za uvijek divni Pariz, nastavljam s još divnijim suputnikom, da boljeg poželjeti nisam mogla. Mojom Ivom. Koja kasni više od mene. Ali o količini telepatije koju imamo, čovjek se ne može načuditi.
Tamo imadosmo najboljeg hosta, gdje nam je čovjek u samo 2ipo sata pokazao sve divote Pariza i učinio noći pod mostovima nezaboravnim za ekipu. Madrid je suncem pobijedio i mene, ali time su muzejske posjete upotpunile moj umjetnički trojac.
A da, Valencia. Pa vjerojatno po doživljajima i pričama najupečatljivija. Trenutak kada tvoje prvo Couchsurfesko iskustvo začini stan s 14 internacionalaca i kada skupa živite tri dana, i idete vani pa plešete i smijete se do jutarnjih sati, i sretni jer ste svjesni što proživljavate. I kad vas lokalci rendom odvedu na roštilj na bazenu sa mohitom i uživate u njihovoj siesti. Jer ljeto je, čuj. Barcelona još jednom potvrdila da je moj Španjolski top, i vala trebalo bi neki master tamo sredit ? Jutra u Calleli i moje fotografsko uživanje u zorama. Put se nastavlja prema Azurnoj obali, po Cerbereu u divnim klifovima, Montpellier s najljepšim pauzama i nogama na liticama radi savršenih video kadrova. Ivine zlatne ideje uvijek dobro došle. Nastavak slijedi kada te opet sjajna #pue ekipa prihvati i prošverca u hotel u Cannu, pa spavate na podu. Jer naši smo i ništa nije problem. More u Nici, u životu plavlje nećete vidjeti, a tamošnji valovi su bili kao odlična masaža protiv backpack-a od +15kg. Došli do Genoe, skontašmo u momentu, da ne znamo gdje dalje, pa rekoh Ive sjever ili jug? Ma hajmo do RioMaggiore-a. I nismo pogriješili. Samo što smo sišli s vlaka, a to je jedno od rijetkih mjesta gdje možeš doći samo ili vlakom ili malom brodicom, nismo se ni sekunde mislili da bi došli do odluke da ostajemo spavat ovdje. Pa bilo gdje i bilo kako. I bilo je divno buditi se u šarenim prizorima, malih nabijenih talijanskih kućica sa odličnim sladolednom i još boljim vinom. Jer više ti i ne treba. Za nažalost zadnji dan ostala nam je Pisa s krivim tornjem, i kafićima bez wc-a i utičnica. Jer tih dana je to sasvim dovoljno bilo da naše dane učini sretnim. Firenca kao šlag na kraju ostavila bez daha sa strukturom Budimpešte i mostovima Praga. Ne znam ni ja zašto, ali na to me podsjeća. Pizza u Italiji je ono što se naravno ne izostavlja. Put kući se malo produžio, Villach je to začinio, ali nismo se bunili. Nismo se bunili niti protiv azijske kuhinje i craft pive kao okrepljenje u Zagrebu. I time smo valjda zaključili moje gradove u ovoj avanturi. I što sam kući kasnila čitavih 20 sati. Ali što je mama rekla :”Nek si ti došla!”.
Nakon ovog iskustva, sretna za još jedno putovanje, počinjem shvaćati i sebi dokazivati, da ljudi dragi to stvarno nije teško. Naravno, morate to voljeti i biti malo hrabri i ludi. Upoznajem masu ljudi, koji putuju u konstanti po 2 ili 4 godine, sa autoštopom, blablacarom sa dnevnim budžetom od samo 7 eura po čitavom svijeta. I ništa nije problem. I stvarno nije. Je smetat će vam u nekim trenucima masa nekih sitnica, ali isto tako te male sitnice će te učiniti najsretnijim jer shvaćaš da ti je potrebno jako malo. I da upravo pohranjuješ životne trenutke koje ćeš pričat i kada budeš imao 80. Jer jednostavno živiš život. I to je to.
I na kraju hvala mami koja me pustila da idem, najboljim organizatorima ikada. Munja Inkubator Društvenih Inovacija, hocu.ba, Robert Bosch Stiftung. I onim divnim lokalcima koji su potpomogli putovanje – Messer Mostar plin, Optima IT i Vijeće mladih Grada Mostara. ?
Dogodine na ovu istočnu rutu. ?

Želim svima da što češće živimo život.

(Visited 362 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments