Imate li vi san i koje je boje?

15 jan
Berina Bukva

“Dame i gospodo. Moram vam se na kratko obratiti s tužnim vijestima za sve građane i miroljubive ljude svijeta. Martin Luther King ubijen je večeras u Memphisu u državi Tennessee.” – Robert Kennedy za vrije predizborne kampanje u Americi, 1968. godine.

Imao je 39 godina kada je ubijen. Ubijen je na balkonu svoje sobe u jednom od rijetkih motela u kojem su mogli odsjedati i crnci. Četiri godine prije nego će biti ubijen (1964.), primio je Nobelovu nagradu za mir. Posthumno mu je dodijeljena Predsjednička medalja slobode, 1977. i Kongresna zlatna medalja, 2004. Za vrijeme života je govorio i djelovao, predano i istinski se zalagao za slobodu Afroamerikanaca, te zagovarao nenasilje i građanski neposluh. Možda je njegova posjeta porodici Ghandi u Indiji prekretnica za ovakvu službu, ali vjerujem da je, kao baptistički župnik i obrazovan čovjek koji je  utjecao na mnoge ljude tadašnje Amerike –  živio što je i pripovijedao. Govorio je da se mržnjom ne može iskorijeniti mržnja i da je ljubav jedini način za to. Živeći i osluškujući svijet danas, u godini 2018-oj, trebamo se zapitati ko je King našeg svijeta danas i ko nas uopće može ujediniti. Opet.

Pedeset godina nakon njegove smrti, stvari su zamalo postale onakvim kako ih je i sanjao. Zamalo, jer danas Amerika ne poštuje ono što se na momenat učinilo da su uspjeli sa Obamom. Čitava entertainment industrija ustaje protiv sadašnjeg lidera Amerike. Rasizam i diskriminacija su dobili novi oblik.

Martin Luther King je rođen 15. januara 1929. godine u Atlanti. Dolazio je iz dobrostojeće porodice. Otac mu je bio svećenik, kasnije i upravitelj banke, a majka učiteljica, te su time zauzimali važno mjesto u crnačkoj zajednici. Martin je bio pametan dječak, čak sa pet godina znao je napamet odlomke iz Biblije. Na fakulet kreće sa tek 15 godina, a pohađao je Morehouse koledž u Atlanti, jednu od najboljih visokih škola za crnce u Americi. Diplomu iz sociologije stiče sa 19 godina. Započeo je rad na doktoratu i upisao napredni tečaj iz teologije – studirajući hinduizam, šintoizam i islam, jednako kao i kršćanstvo. Bio je oženjen i imao je četvero djece.

Sigurno je da Martin Luther King živi i poslije smrti. Njegovu priču svi pominju i slijede njegov san, no nisam sigurna koliko slijede njegov način brobe – nenasilja i mirnih protesta. Njegov san još živi u domovima i srcima nekih klinaca, čija boja kože ili religija su prepreke, odnosno  propusnice za nigdje. To nigdje je mjesto gdje nemate sva prava i nažalost ako idete u „Nigdje“ sigurno niste privilegovani ni u kom smislu. King nije dočekao Ameriku koju je sanjao i koju je zagovarao, ali je napravio promjene u tadašnjoj zemlji aparthejda. On je imao san, a Barack Obama je imao plan. Shvatite kako želite pobjedu Barack Obame, ali je ona bila historijska.  Ako se sumira sve učinjeno za vrijeme njegove adminstracije, neće svako reći, da je to bilo historijski. No, historijski je bilo živjeti u vremenu kada Amerika dobija svog prvog predsjednika – Afroamerikanca. Crnca. Za vrijeme Kinga, Afroamerikanci su bili sve osim ravnopravni građani svijeta – nisu imali osnovna prava, vrlo često tretirani kao roba, bez ikakvih prava te su zakonskim propisima bili tačno obilježeni javni prostori u kojima su se mogli kretati. Ne možete to zamisliti? Pokušajte. Crnci nisu mogli da sjede u autobusu ili su morali sjesti na mjesta obilježenim za njih, a koja su se nalazila u pozadini autobusa – iza bijelaca. Dugo godina, mnogi su imali baš takva sjedišta, neprivilegovana, krajnje ljudski degradirajuća i vrlo često neadekvatna za ostvarivanje osnovnih ljudskih prava. U Americi u kojoj žive moji prijatelji i u kojoj je bio Obama osam godina, moglo bi se reći da je takva vožnja autobusom bila nezamisliva. No, stvari se stalno mijenjaju. Možda danas, crnci ili osobe tamnopute boje kože mogu sjediti gdje god žele u autobusu ili avionu, ali ne mogu sami odlučiti gdje će ići i mogu li uopće ići tamo gdje žele. Ti ljudi – crnci, ponekad vrlo često i muslimani, ne mogu ulaziti u tu danas, slobodnu Ameriku. Houston, we have a problem. Opet!

San Martin Luther Kinga je san koji je iznad svega bio prijeko potreban svijetu i ne shvatam kako bilo ko od nas ne sanja isto – vrijeme jednakosti i jednakih prilika za sve. Nije jedini čovjek koji je ustao za prava crnaca u tadašnjoj Americi, ali je bio jedan od najglasnijih. Ono što ostavlja najjači pečat u njegovoj borbi za ljudska prava jeste poznati Marš u Vašingtonu (1963.), gdje je bio jedan od vođa. Tu, pred 250.000 ljudi je ispričao svoj san i od tada, mnogi znaju ko je počeo rečenicu „I have a dream…“. U Memfisu, gdje je i ubijen došao je da učestvuje u maršu podrške čistačima ulica, i crnce i bijelce, koji su bili u štrajku. U Memfisu, dok je razgovarao sa svojim saradnicima, na terasi svoje sobe biva ubijen. Tužan je to bio dan za čitavo čovječanstvo, ali vrlo često se dalo naslutiti da i sam zna da može umrijeti zbog svoje ideje. U svom posljednjem govoru je rekao: „Želio bih da dugo živim. Ali to sada nije bitno. Hoću da se ispuni Božija volja. Sanjao sam Obećanu zemlju. Možda ja tamo neću stići, ali crnci hoće! (…)“

Tek, u decembru 1999. godine je okončana građanska parnica u kojoj je prodica King tužila vlasnika restorana u zgradi iz koje je pucano na M.L. Kinga. Sud je donio odluku da King nije žrtva plana jednog čovjeka, nego žrtva sistemski šire zavjere koja se sigurno planirala i godinama prije ubistva. Godinama kasnije, saznalo se da je mafija iz New Orleansa bila upletena u ubistvo Kinga, ali i FBI, odnosno moćni ljudi iz vrha vlasti. Porodica King je dobila odštetu 100 američkih dolara, jer su toliko i tražili. Nisu pokušali reći da je san kojeg je imao King, koštao 100 dolara, nego ukazati na ono što je trulo u američkom sistemu i da ideja jedinstva i jednakosti nisu ubijene. Time su između ostalog, potvrdili i njegovu borbu o nenasilju i boljem svijetu koja je mnogo važnija od profita i posvećenosti nasilju i raskolu među ljudima. Bio je i protivnik rata u Vijetnamu, pokušavao je objasniti da nisu samo ljudi nasilni, već i američka politika: „Uvjeren sam da naša nacija treba radikalnu promjenu vrijednosti, kako bi bila na pravoj strani svjetske revolucije. Dokle su god strojevi, kompjutori i pohlepa za profitom i vlasništvom važniji od ljudi, neće se moći pobijediti gigantski ustroj rasizma, materijalizma i militarizma.

Na njegovoj nadgrobnoj ploči stoje riječi duhovne pjesme Napokon slobodan: Free at last, free at last, thank God almighty I’m free at last. (Napokon slobodan, napokon slobodan, hvala Bogu Svemogućem, napokon slobodan). Posljednjih nekoliko godina, čovječanstvo nikada nije bilo više okovano diskriminacijom, mržnjom i stegama – kako ličnim tako i društvenim. To što si drugačiji, drugačije boje kože i drugačije vjere ili mišljenja – opet predstavlja problem. Možda sjedite gdje želite u autobusu, ali će vas na graničnim prijelazima zadržati duže nego druge, jer možda nosite „muslimansko ime“ – šta god to značilo ili ste malo tamnoputiji od ostalih – koja god nijansa da je u pitanju.

U vremenu kada je Trump predsjednik jedne od najmoćnijih država svijeta, vraćamo se diskriminaciji koja nije uvijek očita, ali se sistemski širi jako brzo.  Postajemo svjesni da je sve moguće, pa i to da je san kojeg je imao Martin Luther King ipak neostvaren. On je imao jedan san koji je bio bezbojan za sve, ali u boji za budućnost. Živio je ono što je zagovarao, djelovao i predano radio sa svima na toj ideji. To ga čini velikim čovjekom, historijskom ličnošću i velikim borcem za ljudska prava.

Možda je Oprah na dodjeli Zlatnog globusa rekla nešto značajno i novo… ali vjerujem da bi narod Amerike više želio da ona uradi nešto drugačije. Drugačije od Trumpa, a sličnije Martin Luther Kingu.

 

 

(Visited 282 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments