Pišem ti jer imam potrebu. Osjećam da je to moja ljudska dužnost. Ako ne znaš kud dalje, čitaj me, ja ti pišem…
Ja sam Maida.
Imam osamnaest godina.
Malo godina, a puno kreativnih ideja.
Želim promijeniti svoju zajednicu kako ne bih mijenjala državu.
Želim se obratiti svim ljudima koji su šutjeli kad sam ja vrištala, svim ljudima koji su spavali dok sam ja ostajala budna završavajući svoj projekat za dobrobit svih nas.
Hoću da vam kažem, TRGNITE SE!
Prije četiri godine sam iz malog predgrađa doselila u Tuzlu. Poznati grad na zrnu soli. Morala sam, moja budućnost je bila u pitanju. Od tada je sve počelo..
Volim djecu.
Bića bez mane, tako iskrena i čista poput bijele hartije, bez ijedne crne mrlje. Dovoljan je osmijeh da ti uljepšaju dan. Veliki broj djece ne znaju ko su im roditelji, otkud im dolazi porijeklo i čija krv teče njihovim venama. Prepušteni su sami sebi u okruženju nijemih posmatrača – nas samih. Na prekretnici života, odlučila sam ne biti više nijemi posmatrač. Znam koliko vrijedi jedan život. Ako su ih roditelji odbacili, zašto bih ja? Ima jedan koji vidi sve, u Božije se ne valja miješati.
Sad smo svi jedno, slavimo i Bajrame i Božiće. Zavoljela sam i Danijela i Almu i Đorđeta. Vole i oni mene – tako bar kažu. Najviše vole kad sam obučena u klovna. Veselimo se, vrištimo, tad još jače zavolimo život. Svako od njih ima potrebu dotaći crveni nosić i zamisliti želju. Da, tako se mi igramo. Mi maštamo, želimo i imamo jasne ciljeve. Često sakupim mali tim ljudi, kupimo im poklone da ih obradujemo. Bez ikakvog razloga, onako spontano, prijateljski.
SVE OVO, DA NE BIH MIJENJALA DRŽAVU…
Upisala sam i dramski studij u pozorištu. Oduvijek sam voljela biti na daskama koje život znače. Osjetite svačiji život, budete neko vrijeme lijepa princeza iz bajke, zla vještica iz najstrašnijih crtića, a nekad trebam da glumim čovjeka. Dobrog čovjeka. Čini mi se da je to najteža uloga koju predstava zahtijeva, a kažu nam: “Budite prirodni.”
Kako biti čovjek u okruženju gdje ljudi nisu ljudi. Živi su samo da bi udisali zrak. Bez početka i cilja. Bez nade u bolje sutra.
Nisu mi bitna mišljenja ljudi oko mene, ali mi je bitna njihova ruka podrške da sagradimo naš mali zaklon ispod neba u koji će dolaziti mladi iz drugih dijelova svijeta na upoznavanje. Zašto uvijek mi moramo biti ti koji odlaze ?
Mi smo domaćinski narod, zašto to ne pokažemo?
SVE OVO DA NE BIH MIJENJALA DRŽAVU…
Čitaš li me? Mogu li nastaviti ?
Ne napisah ti da sve što radim, radim iz ljubavi. Ne tjeraju me ni na šta. Prve zarađene novce iskoristila sam kupivši tri čokolade. Da, tri čokolade. S ponosom sam ih donijela kući, spustila na sto i rekla: “Porodico, ovo je sve za vas.” Čudno su me pogledali, a ja u tom trenutku sva u oblacima kao da sam hiljadarku bacila na sto. To je čar vašeg truda i rada. Nekad je i fening puno kad znate kako ga zarađujete.
SVE OVO DA NE BIH MIJENJALA DRŽAVU…
Ako si me pročitao do kraja, znat ćeš o čemu ti pišem. Tvoje je samo da se probudiš i kreneš voditi svoju zajednicu u bolju budućnost. Budi budući tata heroj koji će obezbijediti svom djetetu ostanak u državi. Neka pasoš bude posljednje rješenje. Kao što doktor kaže: “Pod nož se ide kad više nema pomoći.”
Izliječimo našu zajednicu i državu lijekovima – našim mozgovima, ne dajmo mladima da idu pod nož!
JA NE MIJENJAM DRŽAVU…
I na kraju, shvatila sam da se rad i trud isplati. Da ne želite bolje sutra kao ja, ne biste me čitali.
Ja sam Maida.
Imam osamnaest godina.
Malo godina, a puno kreativnih ideja.
Želim promijeniti svoju zajednicu kako ne bih mijenjala državu.
