I dalje ti proslavljam rođendane

3 sep
Zorana Tovilović

Kako slavite rođendane onima kojih više nema?

Kada ih prestanete slaviti?

Kada se naviknete ili pomirite sa činjenicom da se oni zapravo nikada neće vratiti, da neće nositi opeglane košulje koje čuvate u ormaru?

Ledi li vas strah da ih možda gubite iz sjećanja?

Oprostite li sebi one dane kada, zaokupljeni sobom i životom ne pomislite na onog ko vam više nije živ?

Oprostite li ikada sebi obećanja koja niste ispunili, a dali ste im nad kovčegom kao amanet za onaj svijet?

Nađete li načina da živite s tim negdje između datuma koji su značajni samo jer podsjećaju na njega ili nju?

Godišnjice, imendani… Prvi pomen, četrdeset dana, prvi mjesec, prvih pola godine… Ali šta je sa rođendanima?

Kada i kako prestati proslavljati rođendane nekome ko više nije živ?

Kada i kako se ljudi pomire s tim da je sve što ti je od nekoga ostalo jedna kapa, par fotografija i dva datuma. Datum rođenja i datum smrti.

Prvi ti još uvijek proslavljam, a drugi prebolijevam.
Znam da tako odajem počast svemu što si mi bio, svemu što si me naučio i svemu što sam postala uz tebe.
Danas ti je rođendan. Ili bi bar bio, da si živ.

Možda je apsurdno, ali i dalje ti proslavljam rođendane. Istina, ne pravim više bljutave torte od banana, i ne kupujem paket žileta, četkicu za brijanje, omiljeni losion, a ako ostane i čokoladicu od džeparca. Ne sakrivam ih po kući u želji da te iznenadim.

I dalje ti proslavljam rođendane na neke moje načine.
Pogledam u nebo tačno u ponoć na dobro poznati datum… Uputim ti nekoliko riječi, zapravo izgovorim ih u nebo sa svom željom srca i nadom da ih čuješ.
Zapitam se često šta bi rekao da možeš da me vidiš, da li bio razočaran il’ možda ponosan…

U jednom tekstu sam napisala da bih voljela da imam nebeski telefon, pa da ti mogu javiti da smo svi dobro i da smo srećni. Ne znam zašto im toliko treba da ga izmisle. Kao da su roboti i avioni preči od nebeskog telefona kojim bih ti mogla reći sve što nisam stigla, sve što tada nisam znala, a što su me zadnje četiri godine naučile. Umjesto da telefoniram nebesima, ledim se i buljim u nebo. Spustila se neka magla pa mi sakrila zvijezde. Tako je to u velikom gradu, dragi moj… Zvijezde im nisu bitne. Plačem, psujem, drhtim i pričam ti u vazduh. To je moj način da ti budem bliže.

I dalje ti proslavljam rođendane onako kako umijem, u sebi.

I dalje ti proslavljam rođendane, palim ti svjećice koje nećeš duvati i zamišljam želju uvijek istu, da ti taj plamen donese svjetlost dana i zasija tamo gdje si.

Da ti se sve rane koje si imao pozlate, pa budu sjajnije i blještavije kad te moj plamen obasja.
Da se sijaš, donosiš radost kao kad si bio živ…

I dalje ti proslavljam rođendane… Samo malo drugačije. Sačekam ponoć, otplačem te još jednom, onda zaspim držeći kapu koju sam sakrila da zagrlim kad zafališ. A zafališ često.

Srećan ti rođendan, još jedan rođendan sa istim brojem.

Znaš, I dalje ti proslavljam rođendane, samo ti više ne brojim godine, jer su za tebe stale.

(Visited 145 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa