Hrabrost ili ludost

4 nov
Aldin Bukvić

Kod putovanja uvijek žudimo da „preletimo“ što je više moguće preko mjesta u kojem se nalazimo da bismo mogli reći „e, bio sam tamo“ iako istinski nismo doživjeli to mjesto.
Za vrijeme mog boravka i istraživanja Hannovera, jednog od njemačkih gradova, odlučio sam da svoj avanturistički duh podignem na malo viši nivo. Nakon obilaska „starog“ dijela grada (ako se tako može reći, obzirom da je Hannover 1945. godine bio sravnjen sa zemljom), nakon posjete Rathaus-u, Herrenhausen Garten, Maschsee, te posjete „modernom“ dijelu grada sa ogromnim shoping centrima, poželio sam da saznam kakvi su to građani ovoga grada.

Važno za napomenuti je i to da sam koristeći sajt Couchsrfing, našao smještaj kod jedne nastavnice te sam od samog početka imao priliku da upoznam „lokalce“. Njenu fantastičnu pozitivu kojom je zračila sam pripisivao ponašanju koje „svaka nastavnica/k „mora“ da ima. Ali kasnije sam uvidio da je ona puno više od svoje profesije. Djevojka koja me ugostila je oličenje dobrote i brige za sve i svakoga. Iako sam kroz primjer mog host-a mogao zaključiti da su građani Hannovera ljudi velikog srca, otvorenih shvatanja kao i spremnosti na pomoć uvijek i bilo kada, želio sam da to osjetim i na svojoj koži ali od strane veće grupe ljudi. Jedan od jedan i nije neka statistika.

Politička situacija u Njemačkoj u zadnje vrijeme (rezultati zadnjih izbora) i nije baš bajna (generalno gledajući, politička situacija u cijelom svijetu je da te Bog sačuva). Jedna od stranaka čiji glavni cilj je borba protiv imigranata ili kako to oni nazivanju „auslendera“ je osvojila dovoljan broj glasova da uđe u parlament. Kao „auslenderu“ ova vijest mi je jako teško pala. Razočarao sam se u ljude i ono nešto što se naziva ljudskost. Ali opet, jedan dio mene je vjerovao da to i nije „onako kako izgleda“.

Rekoh, hajde da se uvjerim.

I tako ja, ni manje – ni više, papir sa natpisom „Ich bih auslander, Umarme mich wenn Ich willkommen bin“ (ja sam stranac/imigrant, zagrli me ako sam dobrodošao) i na glavnu džadu u Hannoveru. Zbog svog komfora i neke sigurnosti, odlučio sam da stavim šal preko očiju. Nisam znao kakva reakcija ljudi će da bude. Raširio sam ruke i čekao.

Srce lupa, ma hoće da iskoči. Stojim sam, na sredini glavne ulice u Hannoveru, sa povezom preko očiju, ruke se tresu, znoje, usne se grče: Bože, što nisam normalan kao i svi ostali, što mi ovo treba. Prvih nekoliko sekundi (sada znam da su u pitanju sekunde kada sam vidio video koji su snimili moji „novi prijatelji“) učinile su mi se kao sati.

Obuzeše me neke crne misli: nikog nije briga, blamiraš se stoko jedna. Možda po prvi put u životu da sam ono istinski, ali baš istinski bio ljut na sebe i psovao se. Razmišljam o tome kako da pobjegnem, kako da se sklonim od svega. Lako je bilo stati na sredinu ulice jer u početku niko nije obraćao pažnju, ali šta sada? Kako pobjeći, kontam idem da brojim do 10 pa ću ….. Bummmm

Pao je prvi zagrljaj. Zbunjen, preplavljen emocijama, nekim strahom, Bog sami zna šta se sve još odvijalo u meni. Da, stao sam tamo da bih testirao ljude. Da, tražio sam od ljudi znak podrške za mene i sve one koji se nalaze u mojoj koži. Da, tražio sam zagrljaj, ali da li sam stvarno očekivao reakciju ljudi, to ni sada, nekoliko dana kasnije,ne mogu da odgovorim.

Nakon prvog zagrljaja, počeli su da se nižu desetine i desetine novih. Ljudi su prilazili u grupicama, pojedinačno. S obzirom na to da je mjesto „događaja“ bilo netom pokraj U-bahn stanice, ljudi su dolazili u valovima. Neki manji stampedi ljudi, ali ne oni stampedi koji donose zlo, ovi stampedi su donosili dobro. Meni. Sebi. Auslanderima. Svijetu. Boljoj slici ljudi. Pravdi.

Za nekih 20-ak minuta koje sam proveo stojeći tamo, sigurno preko 100 ljudi je prišlo i dalo podršku. Brojao sam,nije da nisam. Ali negdje oko 6o i nekog zagrljaja, prišle su dvije djevojke s nekim šaljivim komentarom koji me nasmijao da sada, dok gledam video, vidim sebe kao luđaka koji stoji na sredini ulice, s povezom preko očiju, raširenih ruku i luđačkim osmijehom. Nije ni čudo što mi u ovome trenutku, pa nekih narednih 40-ak sekundi niko nije prišao.

Pokreti, partije,grupe, sekte i šta ja znam šta već, te svi oni koji rade protiv čovječanstva mogu da „rastu“ koliko hoće, ali nikada, nikada neće da nadjačaju onu ogromnu grupu, sektu, pokret, partiju koja se zove čovječanstvo i njene članove koji se zovu ljudi. A nikada, baš nikada neće ubiti ono najbolje u njima, nikada neće pobijediti ljudskost.

Meni, kao avanturisti, mladiću koji želi da upozna svaki djelić ovoga svijeta, bila je ogromna čast biti u neplaniranoj posjeti ovoga grada. Jer, uvijek one neplanirane stvari budu najbolja sjećanja. Ovu neplanirano putovanje će uvijek biti dio mene.

Sada mogu sa stopostotnom sigurnošću reći da sam BIO u Hannoveru. Mogu sa stopostotnom sigurnošću da kažem da ga nisam „preletio“ . Sa stopostotnom sigurnošću da kažem da sam doživio Hannover.

Želim da se zahvalim svima onima koji su prišli, dali riječi podrške i vratili mi vjeru u ljude.
Također, želim da se zahvalim Ramoni koja je bila moj host i koja je bila fantastičan ambasador grada Hannovera.

(Visited 98 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments