28.08.2015., dosada ubija svaki moj atom, svaku volju za pokretom. Ni malo nije zabavno biti sam, prokleto sam.
Hoću da je ona pored mene. Tako mi fali poljubac. Ono malo pažnje, da je ljubim u vrat, da je samo malo zagrlim i ne puštam.
Da me ona zagrli ubijajući svaki atom ove praznine. Da mi se smiješi svakom mom stihu izgovorenom njoj. Da leži pored mene i pokrije me svojim nogama, a ja iako je sparno i vruće ne skidam je sa sebe jer je volim. Hoću da se naviknem rano ustajati zbog nje iako volim puno spavati. Hoću da je gledam kako ne pomično leži i uživam zajedno sa njom dok ona sanja. Zar puno tražim? Njene oči, vrat sav od modrica ljubavi, oči njene čarobne i raspuštenu crvenu kosu i ruku u ruci dok smo u crno odjeveni… jer nama je to cool.
Hoću da vrištim njeno ime do ludila na pola ulice, da bježimo od sebe. Da se iskradamo po klupama, da me vodi u svoj najdraži kafić a ja nju u svoj. Da mi priča u čemu je najbolja, da me kritikuje u svakom stihu govoreći: “Ako nije za mene pisano ne valja.”, da je sebična, da me želi samo za sebe. Ja da sam ljubomoran na sve što se kreće pored nje, a nisam ja. Da mi išvara ploče crtajući po njima portrete, ispod svakog da ostavi moj stih za uspomenu sa datumom kada smo se strastveno ljubili budeći najveću želju i inspiraciju u nama. Da tristo karmina potroši popravljajući ga nakon što ga svaki put poljupcem maknem sa njenih usana. Hoću dodir koji ću pamtiti vječno… Da kroz vino i cigarete šapućemo jedno drugom riječi davno u hartijama ispisane dok Doorsi ili Pink Floyd u pozadini sa gramofona lagano piče… Da mi zaspane na ramenu. Da joj sve ovo nije
patetično nego način života. Da voli, kao što ja volim nju…
Hoću!!!
Umjesto proklete žarulje da nam svijeća na stolu svijetli. Da je u mraku učim hvatati akorde i da se žali kako je teško. Da joj svakog jutra poklonim onu moju bočicu sa porukom kako je ona ljubav moja. Uz sve to jednu čokoladu koju ja uvijek do pola pojedem jer mnogo volim čokoladu, a ona od mene sakriva ostatak. I svaki put je pobijedim poljupcem i ukradem još jedan red nakon čega se ona ljuti okruglo 5 minuta, ni sekunde više. A ja se svaki put izvinem i ne obećam da neću više jer pored kafe u jutro najljepši je okus čokolade sa njenih usana. Hoću i da je svaki put otpratim do njenog fakulteta pa se onda uputim ka svom, a poslije predavanja se čekamo uvijek na
istom mjestu na nekoj klupici pored mosta. Ne na mostu jer ja mrzim mostove, a ona se plaši visine. Iako se plaši nikad joj ne smeta što je ovoliki zadnjih par koraka nosam do stana jer je umorna i jer voli da me grli jer reći će svaki put da se tako osjeća najsigurnije. A na svakom rastanku ja neću umjeti da joj okrenem leđa dok ona sama ne zatvori vrata uprkos teškoći rastanka, ali vidjeti ćemo se opet ujutro jer ja moram doći po nju.
Jebeno hoću da je pored mene, da volim, da uživam…
U životu, u svemu, u njoj i sebi, u nama.
Hoću
13
mar
(Visited 286 times, 1 visits today)
