Heroji pod šiframa

11 jan
Amra Softić

Vjerujete li da postoji priča koja počinje sa “Bila jednom jedna velika bolest”, a završava sa “Živjeli su sretno do kraja života”? Čini li vam se to nemogućim, bajkovitim ili nestvarnim? Čak i ako je vaš odgovor da, odlučila sam vas razuvjeriti, jer postoje Heroji po šiframa, koji su odlučili da vam vrate vjeru i nadu. Neke od heroja sam lično upoznala, a svaka od tih priča izmami suze na oči i kaže vam glasno iz dubine duše: “Vi to možete”, jer su ovi ljudi pobijedili naizgled nepobjedivo. Heroji po šiframa su stvarni ljudi i njihove sudbine. Ljudi koji su jednog dana postali kombinacija brojeva i slova. Ljudi na meti predrasuda, crnih prognoza, malih procenata i žalosnih pogleda. Ova prica je nastala nakon sto je jedna “luckasta djevojka sa malim procentima pobijedila nepobjedivo, izlječila neizlječivo”. Željela je da se bori sa vjetrenjačama, da razbije predrasudu, da uvjeri ljude da je vjera i želja jedino što se u ovozemaljskom životu računa.Vjerovala je u bajke sa sretnim krajem. Ili one čiji kraj je malo manje sretan, ali ipak nudi neki novi početak i nove prilike. . Priča sama po sebi ima za cilj prvenstveno da ispriča i pokaže da ljudi žive uprkos strašnim predviđanjima. Pišem o životu koji ljudi vode paralelno sa liječenjem, o svemu što ih uveseljava i čini snažnim. Pišem o tome da je u redu živjeti i bez kose, obrva i trepavica, da je sasvim ok ako takvi hodate ulicom, idete u pozorište i kino, pokušavam pokazati da je perika uvijek pogrešan izbor, a zatvaranje u kuću najgora opcija. U redu je ako smo veseli dok nas restartuju pri svakoj novoj terapiji, u redu je da se ponekad i nezdravo hranimo. U redu je sve što nas čini sretnim. Jer sretni ljudi su zdravi, lekcija je koju sam jako dobro naučila. Moji heroji su ljudi različitih godina, vjera i zanimanja.
Različiti su po mnogo čemu. I isti u boli. Isti u samoći, samoći koju, kao orden, nose pokraj srca gdje god da ih stopala odvedu. Pričajući o herojima, čini mi se da i sama sebe želim podsjetiti da priče sa početkom „bilo jednom“ nikada ne izumiru. I da „živjeli su sretno do kraja života“ ipak na tom istom kraju zavisi samo od nas. Upustiti se u ovu avanturu za mene je bilo bolno na samom početku, jer sjećanje na sve one koji su otišli uvijek otvara rane, ma koliko vremena prošlo. Sa druge strane, sa svakim razgovorom koji započnem sa bivšim pacijentom, shvatam da nas je puno više koji smo ostali. I da smo ponosni, uzdignute glave i oporavljenih sudbina.Svaka priča je avantura za sebe. Svaki čovjek skup različitih iskustava i sjećanja na život prije i poslije velikog bola, jer svi oni, htjeli to ili ne, život dijele na period prije i poslije C (cancer, carcinoma).

Život prije C je obično ono čega se odričemo. Život poslije je naša čast, ponos i razlog što ga slavimo. Moje C je moje čudo. Kamen spoticanja. I odskočna daska za život. Stradanje i nagrada. Jedno zlo za hiljade dobrih stvari. I tako je uvijek. U svakoj priči, bilo da mi je sagovornik tridesetih ili pedesetih godina, nekoliko godina poslije na životnim testovima pobjeđuju sve godine prije… težinom buđenja, strahom sna, sretnim maskama i prikrivenim suzama. Moji heroji su opstajali i preživljavali zahvaljujući različitim ciljevima. Neki su imali avionsku kartu za Ameriku. Drugi su željeli postati ljekari. Mnogi su znali da moraju opstati jer neki mali životi zavise od njih. Ja sam željela da se zaljubim. I znala sam da prije toga ne mogu da odem. Da moram da ostanem. I zaljubim se, volim, patim i budem sretna . Ove priče heroja su mi puno pomogle Te price su posveta za sve one koji su izgubili ovu bitku ali i za sve one koji se sada bore. Ne odustajte od života, ne odustajte od sebe!

Nekoliko godina poslije bolesti živim jedan od najsretnijih perioda svog života. Zadovoljna , ispunjenog srca, mirnih misli. Pronalazeći svoje lične heroje, pronašla ujedno i prijatelje koji mogu i znaju da razumiju. Od njih jedino mogu da učim kako dalje kada me život natjera da padnem.
Naučila sam da je u redu biti usamljen poslije svega, jer svi heroji su uglavnom usamljeni, kao u stripovima – svi im se dive, a samo najhrabriji i oni slični njima se usude prići. Samoća nam je sjena, i to je u redu. Upravo nam samoća određuje maske, koje stavljamo ujutru kada zakoračimo u svijet. I to je također u redu, jer nam ona određuje i koliko smo jaki, koliko smo u stanju izboriti se sa sopstvenim ožiljcima i koliko ih možemo živjeti iz dan u dan.Često je kamen spoticanja u prevelikim cipelama kojima koračamo. Ali nas uči da idemo dalje. Često mi kažu da je teško. Ne poričem. Ponekad je i preteško, ali vrijedi. Jer kada ujutru otvorite oči znate da možete sve. Uvijek. Bez obzira na sve. Na juriš. Iz inata. I uvijek sa osmijehom.

Zato nemojte odustajati, gubiti nadu i vjeru, jer heroji pobjeđuju i ono što je naizgled nepobjedivo. Ne postoji patnja veća od želje za životom…
Živjeli su sretno do kraja života.

Amra Softić

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 244 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa