Grad kostiju

21 okt
Milan Stanković

U svijetu ukradenih generacija

Gdje smo rođeni ti i ja
Nepozvani stranci daju ti hostiju

Žele dobrodošlicu u ovaj grad kostiju

Preživjeti dan, oko toga sve se vrti

Život dođe samo kao instrument smrti

Svi se pitaju gdje je krajnja stanica

Prijatelju moj, samo nebo je granica

Gdje završava more bez obale

Gdje se sreća skuplja i naposljetku potone

Iza zatvorenih očiju kad čitav svijet se stiša

Gdje vidiš znak da i u raju pada kiša

Jedni žale za onim što je bilo

Drugi za onim što dolazi

Ali postoji uvijek ”sad”

I ono nikad ne prolazi

Jer čovjek bez emocija to je samo kamen

Lice bez naličja, ugašeni plamen

I lišće pada, ali šuma nastavlja rasti

I srce prestaje kucati, ali zna s drugim srasti

I kad sabereš sve
Postaviš pitanje svima

Da li onaj koji ne cijeni život
Zaslužuje i da ga ima?

(Visited 200 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments