Gorki su tamo zalogaji hljeba

21 apr
Aldina Kovačević

„Čuvajte BiH, djeco, ne idite jer bez vas će naša domovina pasti u tuđe ruke.“ Reče mi djed, jednom prilikom, pričajući o mojoj i bratovoj budućnosti. Te je dodao:“U BiH nikom ne cvatu ruže, svi nose neizbrisivi trag prošlosti na svojoj duši.“ Iz tih riječi sam shvatila da svako u sebi nešto krije, međutim, gledanje samo površine stvari nikada ne dovodi do pravog zaključka. U BiH je teško živjeti, ali nije i nemoguće. Zapitajmo se malo! Zar igdje drugdje ima ovoliko rahatluka?! Novac nije presudan, novac nije sve! Vidite li i vi sve ljepote BiH koje i ja vidim? Mi smo samo krvava mrlja na bjelosvjetskom TV ekranu, oni koji treba u tišini da nestanu. Šta ako mi stvarno nestanemo? U tišini, dobrovoljno?! Odlazeći u bijeli svijet, tražeći tkzv. ‘sreću’- Nestalo bi sijelo u hladnim, ljetnim noćima. I to ljudi koji su siromašni, a ipak sretni i zahvalni Bogu što im djeca nisu u zlu rata, a i oni sami. Nemamo puno, a i ne tražimo. Neka ne diraju naš mir, neka ne ruše mirni dom. Istina, gdje ćeš naići na tako vatrenog navijača, kojem srce tuče kao ludo, dok Zmajevi igraju za sve, dok selektor plače. Tada svi želimo isto, tada dišemo kao jedan. Zar je to teško i bez utakmice? Očito jest!

Kada bih nekom željela nešto dobro ili bih ga željela usrećiti, poželjela bih mu malo Bosne i malo Bosanaca i Hercegovaca- Zašto onda mladi odlaze, razarat će ih nostalgija, a kada se vrate osjećat će se strancima.

„Gorki su tamo zalogaji hljeba

Gdje svoga nema i gdje brata nije…“

Nigdje kao u BiH vas neće dočekati sa osmjehom na licu, kahvom u fildžanu i rahatlokumom da se zasladi. Tek kad odu iz BiH shvate pravu vrijednost naših ljudi, vremena. Budimo ruke koje Bosnu brane. Preci su nam Bosnu u amanet ostavili. Crni oblaci nad Bosnom se nisu razišli, ali hoće, vremenom, vedro nebo nas čeka. Koliko će nas još puta snijezi omesti, sunce ogrijati, a kiše umiti, niko ne zna, osim Svemogućeg koji odlučuje o našoj sudbini. Želimo bolje sutra i siguran dom. Ostvarit ćemo snove u BiH, veselit ćemo se zajedno. Jednog dana i mi ćemo držati unuče u krilu i pričati mu, baš kao i moj djed, o našoj historiji, od dobrim ljudima bosancima, držat ćemo ga za ruke i šetati čaršijom. Obići ćemo mezarje, proučiti Fatihe onima koji su život za domovinu dali. O domovini mogu pisati danima, sedmicama, te ću na sve ovo staviti tri tačke, ko zna šta se još lijepo krije u našoj domovini…

— Svi stavovi i mišljenja izražena u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 249 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments