Glasonoša mira

19 dec
Hana Hasanagić

Sanjam. Bijeli golub sa maslinovom grančicom ponosno leti, raširenih krila prkosi snazi vjetra. I nosi mir…

Svijet je spokojno mjesto u čijoj blagodati i ljepotama prirode uživamo svi. Zvuk bombi, granata, ratova i borbi nepoznat je novom naraštaju. Ubijanje, progonstvo, glad i rat tek su puke riječi davne prošlosti čije zloglasno značenje ostavljeno je da leži na koricama knjiga, tek da sjeti na kakva zvjestva čovjek je bio spreman. Nekad, dok zvjerskog u nama bijaše…Svi isti smo. Pod istim nebom, bilo kišnim ili sunčanim, koračamo. Isti tragovi naših koraka po istoj zemlji ostaju…

Bojim se. Bojim da san koji odavno realnost trebao biti je, nikada to postati neće. Ako ljudi imaju prava na hranu, zašto 16 hiljada djece umire od gladi svaki dan?Ako ljudi imaju slobodu govora, zašto su hiljade u zatvorima zbog svog izgovorenog mišljenja?Ako ljudi imaju pravo na obrazovanje, zašto je više od milion odraslih u svijetunepismeno?Ko će učiniti da dobijena prava čovjeka ne budu samo mrtvo slovo na papiru, nego i naša realnost?

Više na obzorju ne vidim bijelog goluba. Nema ga. Oblaci tamni, teški i olovni, prekrili su nebo.Glasonoše mira nestade. Grašci znoja prekrivaju mi čelo. Duboko uvučen nemir u meni nijemim glasom poručuje:“Ne dozvolite da bude kasno i da kazaljke životnog sata otkucaju zadnju minutu vaše ljudskosti.“

Zar važno je odakle to dolazimo,koja nam je boja kože, kojim jezikom govorimo, kojem Bogu se molimo? Ni ruža ne raste u pustinji, ali drugo plodno tlo ne bira. Bilo ono na sjeveru Amerike, srcu Evrope, jugu Australije, zalijevajte je i ona će dati mirisne crvene pupoljke. Zar u našim tijelima ne kola krv iste crvene boje? Ako već ne možemo među nama, nađimo simboliku u boji naše krvi- boji ljubavi…

Shvatimo poruku!Zašto se onda ne volimo i tlačimo zbog različitosti? Ta, one samo s polja oku vidne su. Naše duše isto teže, naša srca iste otkucaje imaju.

Već odavno ratni vihor napustio je moju zemlju, ali zbog njega tad, a posljedica koje se osjećaju i sad, mnogi zemlju napuštaju. Kažu, nemoguće je na tom tlu više živjeti život dostojan čovjeka. Ja sam davno otišao… Još kao izbjeglica. Možda kao stranac i dalje na svojim plećima nosim taj žig. A ne bih trebao. Ali, dobro… Ako već moram, bar ostajem stranac u „tuđini“. Ne želim biti stranac kući. Tamo, kažu, prestao je zveket oružja, ali se još uvijek dovoljno glasno glas mržnje čuje. Još uvijek bitno je kako se zoveš, iz kojeg grada dolaziš, kako riječi izgovaraš… Još uvijek dijele nas. A čemu kažemo ONI, kad smo sve to MI – LJUDI?!Zašto na vagi ljudske pravde uteg nepravde uvijek teži je?
A ja? Ja ne želimzaustaviti let bijelog goluba. Ne smijem. Obojimo svijet bojama mira moga sna.Dozvolimo da zavlada jedina prava boja dostojna čovjeka-boja čovjekove ljudskosti.

(Visited 94 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments