Be water my friend, rečenica svjetske ikone, koja poziva na prilagođavanje, vođena razmišljanjem da uspjeh ili preživljavanje rezervisano za one koji se najbolje prilagode okruženju.
Prirodna selekcija je napretkom civilizacije vremenom uveliko smanjila brutalnost kazne za najslabije, mijenjajući usput i način odabira. Preživljavanje najjačih kao rezultat te selekcije, potiče još iz prvih vremena ljudske civilizacije, gdje su snaga i fizička sposobnost pravile razliku između života i smrti. Danas, zahvaljujući intelektualnom razvoju ljudske populacije, ne umire svako ko ne može da lovi, niti je glavni onaj ko najbolje baca koplje. Tome je doprinijelo prilagođavanje okolini, shvatanje široke palete mogućeg načina doprinošenja zajednici, u smjerovima koji su počeli oblikovati civilizacijski napredak. Dakle, mogućnost prilagođavanje okolnostima je jedna od najvažnijih ljudskih osobina koje su doprinijele njenom opstanku i razvoju. Međutim, mnogo hiljada godina nakon perioda bacanja koplja, u eri kada glavno pitanje nije sljedeći obrok (nekima nažalost ipak jeste, ali vama koji ovo čitate i kojima je posvećen ovaj tekst nije) čovjek prateći svoju urođenu znatiželju i želju za napretkom dolazi do pozicije kada je jedini način napretka, izlaženje iz zone komfora, direktan čeoni sudar sa hiljadu godina instinkta. Lahko ispunjenje svih fizioloških potreba je nešto čemu su ljudi od svog nastanka težili, to sada imamo (opet napominjem, pričam samo o nama, meni koji ovo pišem i vama koji ovo čitate). Težnja za tom suštinom opstanka, dugi niz godina neprimjeto je veliku masu ljudi, masu kojoj pripadamo, gurnula u jednosmjernu ulicu zadovoljavanja onim osnovnim za život.
Postali smo voda, prilagodili se okolini onoliko koliko je potrebno da preživimo, smanjili rizik života i usput podigli bijelu zastavu.
Osim što poprima oblik posude u koju se naspe, kao što je Lee objasnio, voda također u prirodi ovijek ide linijom manjeg otpora. Uvijek ide nizbrdo, u provaliju, zaobilazi kamenje i ostale prepreke, želi da se priključi većoj rijeci, da bude dio mase nove vode koja ide prema velikom okeanu, u kojem može samo da postoji, da ne redi ništa. E pa to je ono što Bruce nije uzeo u obzir kada nas je savjetovao da postanemo voda.
Previše je to prosto, neavanturistično i dosadno za mene da bih išao tim putem. Ne želim da idem prema dole, niti da budem dio mase koja ide tamo gdje se ništa ne dešava. Čak i sa etiketom pohlepnog čovjeka, vođenog sirovim strastima, koji ne shvata samu duhovnu želju za zadovoljivanjem osnovnih potreba, spreman da se bodem sa rogatim, da ugrizem i pojedem ruku koja me hrani, jer neću da me neko hrani, hoću da zavisim od sebe, pa makar jeo svaki peti dan.
Ne zadovoljavam se lahko, ciljam visoko i ne cijenim mnogo ljude koji rade drugačije. Nebrojno generacija u ljudskoj historiji je živjelo i radilo da bi civilizacija napredovala. Nisu se zadovoljavali malim stvarima, dokaz tome je ovaj svijet kakav imamo (tu se može mnogo diskutovati, ali sam siguran da se niko od vas ne bi vratio ni 50 godina unazad, a da ne govorim o prvim milenijumima kada su pravljeni najveći pomaci u društvu), a jedini način za nastavak napretka je ponovni izlazak iz sigurne zone, jer smo to dužni i sebi i generacijama koje dolaze.
— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
