Finis Coronat Opus

5 jun
Muamer Ibrišević

Napokon je stigao u grad. Bio je samo još jedan od onih običnih, pustinjskih smrtnika kojima se osmijehnula sreća da ponovo razlikuje čovjeka od kaktusa, ponizno gledajući  u tlo kako se njihove sjene prožimaju jedne sa drugima. Ljudi su već uveliko žurno hodili ka gradskom trgu. Prilazio je tromo vučeći korake ka bunaru koji bi donekle ugasio njegovu žeđ. Oblak prašine se slijegao oko njega uz sve umrtvljeniji tutanj ljudi koji su odlazili u suprotnom pravcu, stavio je ruke preko kamenog obruča i svjesno se nagnuo nad njim. Voda je bila čista i začuđujuće da je u gnijezdu te polutame imala srebrenast odsjaj. Sjetio se nečeg neobičnog, zapravo jedne posve jasne slike malenog dječaka, kako baca kamene oblutke duž zelene rijeke rodnog zavičaja. Pitao se kako mu je to uspijevalo da vlastite želje sažme  u šaku i to u jedan rekli bi sasvim običan kamen? U tom se pojavi neki nemir i sve presta, nesta, jer ga drznu jedan od onih domaćih, naposlijetku gradskih čuvara. „Šta ti sebi umišljaš da radiš? Čekaj, čekaj, reći ću ti ja! To se zove besposličarenje, ispijanje,  molim te lijepo, te što je još tim gore, ne pozdraviti njeno Visočanstvo!”- reče prezirivo čuvar držeći mladića za njegove halje koje su mu bile na vratu. „Ne, ne razumijete.” – krenuo je izustiti mladić. ,,Čekaj, nemoj me prekidati što si nepristojan!”- spremno odgovori stražar, grubo vrativši ruke k sebi namještajući uniformu nastavio je; „Valjda sam bio jasan, osim toga ovdje je zakon jasan i nije tvoje da to dovodiš u pitanje, osim toga već ionako jednu stranicu nisi shvatio baš kako treba i kako dolikuje jednom uzornom podaniku Njena kraljevstva. ”- govoreći tako, pomislio je u sebi kako je ovladao tom suhoparnom materijom, te očito zabavljen svime i što ima priliku očitati lekciju prijestupniku baš onako kako je objašnjena u dvorskom arhivu sivih knjižica, na strani dvadeset i osam, i to baš u onom retku sa mrljom od tuša koju je kako kažu pisar napravio u momentu kada je ušao vrhovni činovnik. „Kome bi još osim tebi bilo interesantnije zabavljanje samim sobom od toga da čuješ šta će reći njena Visost?”- rekao je čuvar ne želeći ostati samo na toj primjedbi. „Ja sam samo htio. ” – krenuo je izustiti mladić. „Jedno je htjeti a drugo uraditi.” – spremno dočeka čuvar i uputi pogled mladiću mašući glavom. „Priznajem da sam putnik namjernik u vašem gradu ali i to da prema Vama niti bilo kome drugom nikad nisam želio  svjesno iskazati nikakvo nepoštovanje te vas zasigurno neću više ometati.” – tkao je mladić iskrene niti odore lijepog ahlaka iako sam imao osjećaj da istu neprestano veze lišen želje da je ikad vidi završenu jer je i ne veze da bih se kitio njome slučajnim prolaznicima niti da bih je prodao za nekakvu cijenu samo da bih mogao zadovoljno trljati rukama. „Ne, ne!”- reče mladić. „Ti se to možda pravdaš?” – odvrati zadovoljno čuvar. „Vidiš ja tačno znam kako to popraviti!?! Dozvoli mi da ti citiram uredbu.” – zazvučao je čuvar sigurno ali u trenutku ga obli hladan znoj zbog činjenice da je u njegovoj vlastitoj knjižici nedostajao cijeli list pomenutog te se poče češkati po glavi gunđajući nevoljno; „Ah, taj Balatro, platiti će mi taj drznik!”- sav crven od bijesa čuvar je stiskao pesnice i lomio prste na rukama.  „Mogu li Vam ja ponuditi pomoć? ”– reče mladić. „Pomoć!!! Čuj ti njega, i to meni? Piih!! – odmahnu rukom stražar, oborivši glavu, grickao je usnu zubima dok je jednom nogom pred sobom razgrtao pješčano tlo pod nogama najzad reče mladiću; „Vidiš, recimo da možda i nisi toliko loš, zabavan si te ću ti učiniti jednu uslugu. Smjesta te vodim kraljici pa onda, ma smisliti ću već nešto, osim toga dosadio mi je ovaj trg a marširanje do njene palate biće lijepa promjena.” Mladiću ispade iz ruke lotosov list kojeg bijaše pažljivo presavio da njime zahvati vodu i tužno prozbori; „Vjerujem da bi, ali pretpostavljam da bih tako opet prekršio zakon jer bih morao odbiti vino iz pehara  njene visosti sem toga ja već kasnim i moram nastaviti dalje svojim putem po svaku cijenu.” –  natkloni čelo jednom rukom i unatoč jakom suncu uputi jasan pogled čovjeka koji je još uvijek znao šta treba da traži?! „Shvatam, ipak si nešto čitao jel da? Koji si ti tvrdoglavac pa ne želiš tu milost naše kraljice. Vidi ti njega, žedan a ne pije vino. Moraš biti vrhunski dosadnjaković i nije nikakvo čudo da ti se zbog toga ubrzo osuše preostale ćelije u glavi osim toga kako se može uopće tako živjeti?” – reče čuvar i okrenu se u pravcu u kojem je mladić gledao. „Zapravo ja se brinem i jako se plašim da moje ćelije kako ih ti nazivaš odbace moju dušu na stepeništu strasti i bace je u bezdan neznanja. Jednoga dana kada ukoliko bih se nekim čudom i uspio vratiti, ja bih našao samo svoju ljušturu, ruševno ognjište na kojem bi tek tada plakao nad samim sobom žaleći što ću tek tada biti žedan zauvijek a nemoćan da ispočetka rastem barem kao i gusjenica, samo da bih mogao opet postati stari ja, pa kad bi se plašio i više nego sada.”- reče mladić podigavši ruke ispred sebe u visini grudi, tiho nešto prošaputa i potrlja se rukama niz lice. Čuvar je gledao začuđeno u mladića, žmirkao očima i izvadio ruku iz džepa odgovorivši mu smireno; „Znaj da ja nisam ovo ništa izmislio pa rekao, moje je da samo izvršavam osim toga ne zaboravi svoju vlastitu krivicu! Mladić sav zadrhta kao prut ali nekako izusti: „Pogledaj oko sebe i reci mi prvu stvar koju ćeš primijetiti?!” – reče mladić stražaru pokazujući mu rukom oko sebe pa nastavi – „Reci mi šta vidiš?” „Šta vidim?” – odvrati začuđeno stražar? Mladić mu ništa ne reče ali mu blagim pokretom glavom dade znak odobravanja. „Ovo ogromno, prostrano mjesto poznajem kao svoj dlan i sigurno nije nikakva obećana zemlja.” – reče čuvar. „Da, obećana zemlja, to je to!”- potvrdi mladić. Čuvar prasnu u smijeh te dok je dolazio do daha pokazivao je rukom. „Da, ali tamo u kraljevskoj palati gdje mi je i mjesto a ne da dangubim u ovoj pustari, traćeći vrijeme koje mi je preostalo. Nemam ja kad zvjerati okolo, znaš, osim toga pogledaj to drveće, te crne mrtvace koji se na ovom žaru ne mogu ni raspasti ali zato im ne nedostaje soli.”– reče čuvar i zaledi osmijeh na licu. „Velika je blagodat imati ogromno prostranstvo, to znači i dovoljno mjesta za svakog čovjeka na zemlji. Zar sasušeno drveće nije dovoljan dokaz sveopće odsutnosti ali i moguće prisutnosti života? So jeste gorka ali je ipak tako bijela i čista. Gle, pogledaj šta sam pronašao u pijesku Vašeg kraljevstva!?– sav ustreptao, mladić poče rukama tražiti niza se. „Hajde reci mi šta bih to trebao vidjeti?”– nestrpljivo odmrsi čuvar negodujući. „Od ovog razgovora sa tobom sam toliko ogladnio da bih mogao pojesti devu. Eee, to je dobra ideja Solpigude! Nemoj mi samo reći da ti to ne jedeš!? – upita čuvar. Sigurno ti je glava napunjena time kako je meso odveć žilavo k’o čizma ali ne i kad ga ja obradim, a tek crijeva pa sve se da iskoristiti a i prodati.”- pogleda u mladića primijetivši kako drži neobičan komad drvenog predmeta na dlanu. „Šta bi to trebalo biti?”– upita čuvar. „Vjerujem kako je ovo samo jedan mali komad jedne velike lađe.”- odgovori mladić. Stražar se zamisli na trenutak, a potom snažno zgrabi rukom predmet i baci ga koliko god je mogao daleko od sebe. „Mislio sam da ćeš se konačno urazumiti ali ti si našao da se šegačiš sa mnom!” „Osvrni se i dobro osmotri ovu pustinju a zatim dobro pogledaj u onom pravcu”- te pokaza ljutito rukom. „Tamo, u onom oblaku prašine je za takve mjesto i ne bi me čudilo da se više nikad i ne vratiš iz one ništavne magle ionako sam bio dovoljno popustljiv prema tebi na ovom prokletom suncu. Ne sumnjam da ćeš progledati jedanput!?”Ko bi bio toliko lud da ide tako žedan od bunara ka putu bez kraja.” – prekrsti ruke i namršti lice. Mladiću zaiskriše oči ali treperavim glasom već iscrpljen prozbori; „Ovaj predmet sam našao u Vašem kraljevstvu i svakako da pripada Vama. Činite kako vam volja i kako Vam Vaš zakon nalaže.” Na odlasku mladić izusti riječi ; „Mir neka je s tobom.”- odlazeći ka onom nepoznatom pravcu pustinje. „Čuj ti njega, kako Vam zakon nalaže. Danas ne nedostaje pametnjakovića u šta će se kao i mnogi uvjeriti kad završi na obali kostura”. „Čujeeeš! ”- i protrlja se rukom zadovoljno niz bradu. Nakon nekog vremena tržnicu i gradski trg nanovo ispuniše užurbani koraci povorke koja je išla tik uz kraljicu na putu ka njenim dvorima. Prolazeći tržnicom kraljica podiže ruku na jahalici. Kolona se zaustavi, a kraljica siđe na tlo i pozva onog gradskog čuvara upitavši ga: „Odakle dolazi ovaj miris, želim smjesta isti u svom dvoru?”– dok je rječiti ostao bez odgovora kraljica ugleda pored sebe neki sasvim običan list kojeg na putu bijaše pregazili njeni slonovi. Stavi ga na dlan i krenu k bunaru da ga sama očisti i ubijeđena a sa željom da svojim slugama pokaže, za čime treba da tragaju? Nagnu se nad kamenim obručem i drznu se nad tim prizorom. Voda je izgledala uplašeno kao kad ti se ukaže neko nepoznat, koji k tome još tek tako udara štapom o vodenu površ vode. Smeđi mulj je bio uveliko probuđen i kolao je čas na jednu čas na drugu stranu. Kraljica se uspravi te upita čuvara: „Kako ste ovo dozvolili i zašto ja ne znam ništa o ovome?”- odbrusi kraljica. „Voda je bila ispravna, mislim nemojte me krivo shvatiti, Vi ste u svakako u pravu ali ja sam bio cijelo vrijeme tu, s jednim nepoznatim mladićem. Uz Vaše dopuštenjem idem ga sustići te ukoliko je potrebno morati će već posvjedočiti!”- reče Solpigud. „Kako je izgledao?”- upita kraljica. „Običan pustinjak, zamislite pretvarao se da ne poznaje propise i unatoč tome otišao je ne želeći da mu vi učinite čast i da ga napojite ali Vi samo zapovijedite, ta ja ću smjesta okupiti ljude i urazumiti ga osim toga neće on još dugo.”- zadovoljno će čuvar. „Žao mi je takvih ali onih ponosnih koji nisu niti na jednoj obali rijeke, ko da unatoč zakonu prirode silaze u najhladnije, najsnažnije virove toka u nepostojanom interesu k sebi, obično su spona drugim ljudima na čvrstom kopnu. Njihov trag je nepostojan u vodi ali ništa što vi ne možete utefteriti činovniče?- dok je govorila, gledala je u onog dvorskog činovnika.  „Da Vaša Visosti.”- odgovori činovnik. „Naš zakon je jasan i razumljiv, zar ne? – na to će kraljica. „Da vaša Visosti.”- ponovno odgovori činovnik ali dok je klimatao glavom promrmlja; „I svrsishodan.”Nešto ste rekli?- iznenađeno upita kraljica. „Ne, ne Vaša Visosti.” – odgovori činovnik i napravi onaj ustaljeni vojnički gard. „To je već bolje.” – zadovoljno će kraljica. Odjedanput na jednom stvrdnutom, pješčanom  krajičku nasuprot kraljičine pratnje zaplakalo je dijete a kraljica se samo malo drže, zamisli, dok su zrake užarenog sunca uveliko plesale pustinjom. Kraljica se na trenutak prenu ali ipak podiže ruku dajući znak za polazak, vrati se se u onu kolonu ostavljajući povorku za sobom. Slonovi krenuše prema dvorima i ljudi se oslobodiše u pokretu. Žena skoči i zamota ono dijete u zavežljaj uzevši ga u naručje. Dok se mališa hranio ko da je rukicom pokazivao u onom pravcu u kojem je otišao mladić. Mati se obazrije i ukaza prisutnima na srebrenast odsjaj koji je vodio u nepoznatom pravcu pustinje. „Gledajte srebro, srebro!!!”- povikao je Solpigud užurbano, spotičući se baci se na tlo. „To je voda, to je voda!!!”- povikao je neko iz povorke a Solpigud nezadovoljno skoči i udalji se, utapajući zlu volju u turobnom pijesku. To ne potraja dugo jer ona voda odnekud kao i kako se čudno pojavila isto tako i nestade utopivši se u suhoj zemlji. Zavlada tišina, ljudi se zgledaše dok na koncu neko ne reče; „Šteta, ali imamo bunar.”- raziđoše se svako svojim putem. Tamo u onom oblaku prašine, u gustoj magli koju si mogao sjeći nožem tumarao je mladić. Začudo, žeđ je gubila bitku jer je magla slavila pobjedu poput daška tog pustinjskog poljupca na njegovim usahlim usnama. Sunčeve zrake kao da su sa svakim novim korakom krvarile dok na koncu ne utihnuše u potpunosti. Umjesto pijeska ubrzo je mogao osjetiti kamenčiće koji su ga grebali po nogama. Odveć klonuo na trenutak je pomislio kako je onaj čuvar imao pravo jer je naišao na skelete ljudi koji su ležali na tlu držeći neko svjetlucavo kamenje u rukama. Prepoznao bih svaki put i iznova to kamenje na putu jer ga je ono najviše sjeklo po nogama. Najednom je pao na koljena i pogledao u svoje ruke koje su bile toliko prašnjave da gledajući ih, zateče se suzom iz oka koja je kanula na sred dlana čineći jednu bijelu tačkicu što ga je donekle smirilo. „Zemlja je čista ali ne i prljave ruke.”– pomisli u sebi. Odjedanput je začuo prijatan glas i primijeti u blizini sebe kako se ukaza kraj puta onoj magluštini. Dopuza nekako i okrijepi se prizorom koji je sličio na njegov dom. Pun mjesec na nebu, stotine sjajnih zvijezda se ogledalo na vodenoj površi plešući sa morskim valovima. Gle, ravnica koja je hrlila u zagrljaj beskrajnom moru. Ponad vode je vidio po prvi put morske ptice koje su se hranile ribom iz mora koje je bilo u izobilju. Dok je tijelo klonulo o tle vidio je usidrenu lađu u luci i sjeti se onog drvenog komadička drveta. „Kakva je to ironija biti žedan pored tolikog vodenog prostranstva,  zar to nije nepravedno?”- pomislio je obuzet tmurnim mislima. Brzo se u sebi prekori te nastavi puzajući okrećući glavu čas na jednu čas na drugu stranu i zaustavi se nepomično. Trepereći plamovi žarke svjetlosti su se iskradali ka nebu dok su preostali slikali vesela lica ljudi i djece koji su sjedili oko vatre na obali mora.. Hranili su i pojili jedni druge. Bilo je tu nečega nedokučivog što mu se dalo naslutiti tek u trenutku kada bi plam obasjao neko od lica. Bio je posve zbunjen pa sve do onog časa kada mu jedno od prisutnih nije na koncu dotaklo dušu i uklonilo nevidljivu koprenu sa njegovih očiju. Legao je preplavljen, zasigurno u to ubijeđen jer ga je sumnja napustila. Srce mu je htjelo iskočiti iz grudi dok su mu niz leđa prolazili trnci i tihi zvon šapata zemlje koji je najavljivao nečije korake. „Bože dragi, je li grijeh pomisliti sebi loše zarad nečijeg dobra? Zar ovakav sebičnjak i kukavica da je pogledam u oči? Ako je dobro za mene Ti načini od mene stablo soli u sred goleti, gorčini mojoj svrhu odredi ili mi pak oprosti i podari čudo! Učini da budem ono sa čime ćeš ti biti zadovoljan. Pomozi mi!”- tiho zašuti i pogleda ka nebu. Zvijezda padalica sinu. Prve kapi kiše počeše pojiti suhu zemlju, jasno ispisivajući k’o po hartiji riječi njenog zakona; srce ka srcu ima svoj put. Sunce je skupa sa njim krvarilo u buđenju. ,,Finis coronat opus”. Moram se vratiti natrag u kraljevstvo!“– reče posve okrijepljen nadom za nekim novim susretom dok su mu se oči zatreperile nekim jasnim plamom njegove vlastite ideje. „ Sada barem razumijem zašto više volim dok odlazim poput Sunca i Mjeseca što se iznova traže i nedostaju. Mjesec u tmini blista zahvaljujući svjetlu Sunca koje nesebično sija znajući da je ipak negdje tu, postoji kao želja prisutna na svakom koraku, zraka svjetla što vodi kroz tamu”– reče mladić dok je odlazio hodom uspravnog čovjeka u naručje majke pustinje.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 50 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Meris Bećović