Fatalna slučajnost

3 sep
Anonimno
U životu nas sve prođe i sve što nas nije zadesilo nije ni trebalo,  a sve što jest tako je moralo. Vjerujem u slučajne stvari i ponekad mislim da slučajnost daje neku nadu kad je i nemamo i kad posustanemo. On je bio moja fatalna slučajnost, moja fatalost, moje očekivanje i želja za tim. Ja kao djevojka mladih godina a on kao već odrasli momak, razlika u godinama, želja za nečim čega sam svjesna da neće biti a opet ona je nadjačala sve. Godinama sam se nadala da ću ga sresti, nekako spontano, neočekivano kao sto sam i sanjala i u sebi zeljela. Ja sam godinama živjela sa tim, možda bih i otišla sa ove planete sa tom željom i ne bih se kajala jer je to ono za čim sam žudila. Zamisli, ideš ulicom svog grada, prošlo je i više od 10 godina a tebi se činilo kao pola vječnosti, sretneš tu svoju fatalost, želju koja je iznad svih i pogledaš ga onim pogledom kao i prije 10 godina… Bože, zar je vrijeme stalo i ako nije zašto ne staje da ovo pretvorim u vječnost? Pogledom mojih očiju pratim ga refleksno, njegov hod, pokret tako ustrajan i ozbiljni izraz lica..  Možda bi se osmjehnuo da me je vidio, možda bi moju fatalnost pretvorio u stvarnost.. Želim da sve bude kao on, da bude ovako spontano, da budi u meni nadu kad je nema i da budi sve što nije vrijedno buđenja. Čekajući nekog i nadati se nečemu je ono sto nas drži u ovom životu, ili možda samo ja tako mislim.. Da samo zna koliko vrijedi,da samo zna koliko ovu slučajnost planiram… Možda i sazna nekad samo se nadam da nece bit kasno.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 36 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments