I tako je ekipa stigla u Sloveniju, na mapi Evrope smo nacrtali omču i njom uhvatili pregršt dobrog provoda, interesantnih ljudi i uspomena.
Dani su se smjenjivali u fantastičnom haosu, doživljaji se stapali jedni sa drugim a mi smo se prepustili tom vrtlogu i dozvolili mu da upravlja nama. Tek nakon nekoliko dana provedenih u dobro mi poznatoj sredini postao sam potpuno svjestan prethodna 22 dana. Uzeo sam marker, Interrail kartu Evrope i crtao po njoj pređenu maršutu. Svaki potez oživljavao je neko sjećanje, a crtajući po karti dublje sam urezivao ovo iskustvo u sopstvenu svijest. Zaključio sam jednu stvar – ovo putovanje nije posebno zbog država koje smo obišli, niti zbog znamenitosti koje smo vidjeli. Ono što Interrail iskustvo čini posebnim jesu ljudi. Neke od njih sam upoznao pred samo putovanje, dok neke znam pola svog života. I jedne i druge sam istinski upoznao tek u posljednje tri sedmice. Neki od njih su mi veoma slični, a neki su moja sušta suprotnost. I jedne i druge sam zavolio onakve kakvi su. Neki od njih su matematičari, neki umjetnici ali i jedni i drugi vide svijet na način koji je drugačiji od većine. Jedni su ćutljivi i otvaraju se tek nakon hiljada pređenih kilometara. Drugi su centar pažnje već u busu za Zagreb. I jedni i drugi imaju toliko toga da ponude, da mi je žao što su tek sada a ne ranije postali dio mog života.
I baš kao što je Pikachu rekao – putovanje ne čine stvari koje vidiš i gradovi koje posjetiš, već ljudi sa kojima ta iskustva dijeliš – ljudi su ti koji čine moj epilog i moju posljednju priču. Ekipa, hvala vam na uspomenama!
