Fališ…

25 maj
Žana Radić

„I evo ga, opet novi dan poslije ko zna koliko u nizu „budnih“ noći, noći ispunjenih čekanjem, čežnjom, strahom, sjećanjima.. Na kraju dana,  kad se pogase svjetla i kada sjećanja dolaze da naplate neplaćene račune naših duša, na jastuku već pomalo umornom od mojih neprospavanih noći, u snove mi dođeš ti… I fališ…

Sanjam te onako lijepu, vedru, onako moju, što na javi već odavno nisi. Znaš, čudno je to malo sa mojim snovima, dok si bila pored mene često, gotovo uvijek, sam sanjao da se svađamo, da odlaziš, a realnost je bila sasvim suprotna, na sreću… Sada kada je realnost drugačija ja opet sanjam, ali da si pored mene dan, noć, dan, noć, dan, noć… Ne svađamo se i ne odlaziš… U snu…

 Fališ! Fališ mi svakom porom mog bića, fališ mi da se šeretski osmijehneš kad sam nesiguran, da me poguraš kada ne želim da idem, a trebalo bi, da me poljubiš onako slatko, slatko u obraz, da me zagrliš… Fališ mi da budeš moja.

Od sjećanja se ne živi, znam ja to vrlo dobro, ali kako krenuti dalje sa saznanjem da si imao nekog u kome si našao sve sto si ikad trazio? Kako? Sve smo mogli mi, samo je trebalo ostati, istrajati, ali izgleda da je to i bilo najteže od svega.  Najlakše je, kad postane teško, dići ruke od svega. Najlakše je odustati od snova, a zajedno smo ih sanjali, sjećaš se mila? Naši snovi se razilaze, sve ja to znam, ali veže nas jedno saznanje, tačnije ne saznanje, veže nas jedna ista misao ”bili smo pravi u pogrešno vrijeme”… U vrijeme kad si dopustila da kilometri stanu između nas. Što si fizički dalja, to si srcu bliža… Je*ena daljina. Mogla si, mila, ostati, znam da jesi! Mogla si, nisi željela, u tome je razlika.

Znam, tebi je lako, krenućeš dalje bez gubljenja vremena na to da zastaneš, osvrneš se još jednom i sjetiš se svega, jer znaš ako se prepustiš sjećanju ono će te vratiti meni, a to ne želiš. I ne krivim te, ko bi ostao pored mene ovakvog!? Zaljubljeni poeta, sanjar… Naravno da to sebi nisi mogla dopustiti, odgurnula si me od sebe, moja ljubav te je sputavala da ideš do cilja. Ne znaš da koliko god da te je moja ljubav slabila, isto toliko je bila u stanju da te na krilima odnese do cilja.

Nikad nisi upoznala onog pravog mene. Umoran sam od lažnog osmijeha, od maske jakog muškarca koju nosim pred drugim ljudima, toliko često i toliko dugo da ću početi da vjerujem da ovaj osmijeh i ova sreća nisu lažni, da sam zaista srećan. Krio sam našu sreću iz straha da je neko ne sruši, ljudi su zli, mila. Sad krijem tugu! Niko mi nije srećne dane brojao, pa se neće ni tužnim radovati, neće!

Ne mirim se sa tim “tako je moralo da bude”, a još manje sa onim da ljudi, po tvojoj logici, koji su srećni i kojima je sve savršeno treba da se razdvoje na vrijeme da na kraju ne bi uništili jedno drugo. U koje vrijeme? Ovo sigurno nije to vrijeme koje olakšava. Ne donosi mi ni mrvicu spokoja i mira, samo žal za nečim što je bilo, što je i dalje moglo da traje, a ne traje… I kako vrijeme odmiče sve su manje šanse da će ikad i trajati.

Ti bježiš od ljubavi… A ljubav i ja smo kao jedno, znači ti bježiš od mene. Bježiš jer se plašiš saznanja da si u meni našla sve što si tražila, plašiš se onog što možda mogu da ti postanem. Razumijem te, a ne bih trebao da te razmijem. Ne bih ti trebao nalaziti opravdanja, a uporno to radim iznova, iznova, iznova… Ne znam zašto, možda jer si sve ono što nemam a što bih želio da imam, jer sam sve ono što ti imaš a i ne znaš da imaš. A imaš me, zauvijek!

Ja čekam, čekam onu pravu tebe, da nastaviš ili završiš ono što si započela. Jer ovo se ovde ne završava, sve dok bježiš se ne završava, jer bi to moglo da znači da nešto osjećaš a u tom slučaju ništa ne može da se završi jer i ja to nešto osjećam… Znaš mila?..

Jednom kad ti ove moje riječi odjeknu u tvom malom uhu i svojom snagom zalepršaju svaki pramen tvoje zlatno-braon kose, vrati se i tad me potraži. I naći ćeš me… Naći ćeš  me negdje između svojih želja i mojih nadanja. Tada  će sve biti dio prošlosti, sve osim moje ljubavi. Moći ćeš me imati onakvog kakvog si me oduvijek i željela, jer ja se ne mijenjam mila…

Do tog momenta, odlučio sam da te volim čekajući. Tako sve ima više smisla, i ljubav, i bol..“

 

Plačem. Ne znam da li plačem od tuge ili od sreće, ali plačem. Razmišljam, šta da radim, da budem srećna, ali da ne pogriješim. Nisam ja otišla jer nema ljubavi u meni, ima je i previše. Nekad ljubav nije dovoljna, ili pak jeste!? Misli mi lutaju..

U tom trenutku nešto me naglo trgnu iz tih mojih razmišljanja. Neka čudna emocija, strah… Vijest, teška saobraćajna nesreća, jedno muško lice poginulo…

Nije!

Inicijali su njegovog imena, ali nije on.

Nijeeeee!

 

Drhtim, pomahnitalo prečitavam sve najnovije vijesti. Njegovo ime, njegovo i prezime, ali ne, nije on! Ne mogu u to da povjerujem!

Sledećeg jutra saznam, jeste, on je…

To je bila najduža, najiksrenija i najljepša poruka koju sam primila u životu. Zadnja. Njegova. I jedina u  proteklih godinu dana.

P.S. Fališ!

(Visited 533 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments