Fajront

29 nov
Alden Topuz

Demokratija, pored toga što je zamišljena kao sistem koji će održavati mir udovoljavajući većini,  trebala je da služi kao najveći dokaz superiornosti ljudske vrste, kao prve i jedine ovozemaljske zajednice u kojoj veličina i sirova snaga nisu faktori pobjede ili poraza.

Dvije najistaknutije stavke demokratije su da svako može glasati, i da svako može biti izabran.

Dvije najfatalnije stavke demokratije su također, da svako može glasati i da svako može biti izabran.

Dok sa pečatom nezrele i neuke mladeži slušamo i gledamo riječi i djela prekaljenih vođa, nosioca svih vrijednosti, znanja i mudrosti, samoprozvanih generala od 1000 bitaka, pokušavamo doći do riječi, ući u igru utakmice, svjesni da gubimo sa pet golova razlike, a igra se 89.minut. Sva ta silna mudrost starijih generacija dovela nas je do toga da na svom terenu budemo gosti.

Da mladi ljudi imaju sposobnost da razmišljaju i hrabrost da donose odluke koje imaju za rezultat poboljšanje standarda njihovog života pokazuju izlizani pragovi na izlaznim vratima ovog našeg rezervata koji se čak i ne trudi da bude ono što bi morao biti, a to je država po mjeri ljudi, i to sa akcentom na mlade ljude. Ko je za to kriv?

Dati ljudima u ruke mogućnosti da odlučuju o budućnosti, bez realne šanse da tu budućnost sami dočekaju, se može opravdati samo velikim iskustvom, znanjem i mudrošću koje posjeduju. Nažalost, gledajući rezultate odabira tih istih ljudi, u većini slučajeva te stavke nedostaju. I tu treba tražiti ključ problema. Generacije koje su odrasle u drugom sistemu, koje ne razumiju niti su naučile da  kontrolišu snagu koju ima njihov jedan glas i nisu sposobne realno sagledati stvar o kojima odlučuju.

Prije 20 godina, ljudi su imali priliku da zamisle, kako će naši životi izgledati danas. Da li je većina onih koji su imali priliku da doprinesu ostvarivanju tih ideja strahovito loši u provođenju istih, ili jednostavno rečeno većina odlukodonosilaca (ne znam da li je to prava riječ, ako nije, ja sam je sad izmislio i neka to bude moj prvi doprinos društvu) prepuna crnih misli na temu kako srozati društvo na najniži nivo.

Sve te odluke, koje štete najviše nama, novim i budućim generacijama, možemo bez ikakvog demokratskog suda okarakterisati kao zločine bez kazne, a kaznu bez zločina dodijeliti svim novim naraštajima,  u vidu nedostojanstvenog života u kojem će se svaki naš  vid borbe pretvoriti u kockara sa šansama manjim nego u ruletu i biti okarakterisan kao mladalačka ludost, ili povrh svega nedostatak pravog junačkog patriotizma, jer je on, uče nas starije generacije, najvažniji kada se priča o napretku države a samim time i poboljšanju životnog standarda.

Takav razvoj situacije, prethodnih desetljeća, doveo je do toga, da današnje nove generacije, imaju velikih problema u zamišljanju budućnosti ovog raja. Činjenice stavljene na papir, zajedno sa negativnim trendovima koje pratimo ili iz nužde izmišljamo, ostavljaju taj na početku čisti papir na kojem samo naizgled možemo crtati svoju budućnost, obojen u crne boje ponora.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

 

(Visited 150 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Share on Google+
Google+

Comments