Od svih prevaranskih načina da se izmijeni stanje uma uvijek mi se činilo da alkohol to čini sa najviše stila, poput nekog harizmatičnog negativca koji do kraja filma publici priraste za srce.
Ružne je činio simpatičnim, mudre je činio pričljivim, srećne euforičnim, tužne pjesnicima.
Sve mi je to bilo primječivo kao srednjoškolki koja pali cigaretu, jer sebi tako djeluje starije.
Šetajući kroz dzunglu misli, zaključujem da opijati se u neku ruku nalikuje slikanju, u smislu da ne postoji univerzalni kriterijum za procjenu kada bi trebao završiti sa radom.
U svakom momentu moguće je dodati neki novi potez popraviti neku novu nijansu. Premalo detalja sliku ostavlja šturom i besmislenom, dok je previše detalja vodi u kič i dubiozu.
Samo je autor taj koji vođen nekim unutrašnjim osjećajem proglašava djelo dovršenim.
Džungla misli
6
feb
(Visited 286 times, 1 visits today)
