Dvadeset i jedan

15 jan
Azra Memišević

Za sve što nisi,

i što jesi,
treba ti osoba jedna.

Za sve što želiš biti,
za komplekse
i neostvarene želje.

Za jadikovke,
plač i jecanja,
za tmurne, tužne i ružne stvari.

Za svaki grijeh
i pomračenje uma.

Da pričaš,
da se povjeriš,
da vlastite granice pomjeriš.

Za sve što nisi,
i što jesi,
treba ti osoba jedna.

Za sve što si postigao,
za sve što imaš
i što dobiješ.

Za sve tvoje trijumfalne pobjede
da ti uruči ordenje.

Jer pehar od zlata malo vrijedi
ako ga uručuje nepoznata ruka.

Za sve što nisi,
što jesi,
što nastojiš da budeš:

treba ti osoba jedna.

S njom da živiš
i preživiš.

Za smijeh,
igru,
odrastanje.

Za svađu,
odricanje,
zagrljaje.

Da previje ranjeno srce
kao što su se u djetinjstvu
ranjena koljena previjala.

Da bude tu
da opstaneš,
da s tobom ostane.

Da ti je sve sa tom osobom milo,
kao da snilo se sve,
da svaki trenutak prekratko traje.

Vidiš, evo,
da nije tvog ramena
i udoline koju glava od njega krije,
ja šta bih,
zaista,
ne znam.

Mnoge bi suze ostale neisplakane
i mnogi snovi nedosanjani,
a to ne bi valjalo.

Vidiš,
evo,
za dvadeset i jedno ljeto koje postojiš
meni je žao što te bar dvadeset i dva ne poznajem.

(Visited 166 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments