Duše su odjekivale

1 mar
Selma Žetica

-Svakome je svoja muka najteža, kažu. I svako se sa njom nosi na način na koji najbolje umije. Kažu. Sve kažu, ali ne znaju. I ne osjećaju. Postala sam turobna. Sa tek tolikim smješkom da razvedrim suprotnost. Ove noći mi nedostaju oči plave poput okeana. Oči koje čitaju Božiji govor. Rečenice. Ajete. I hadise. Ove noći mi nedostaju đozluci što svijetle u mraku. Odsijavaju. I presijavaju se. I lik kojeg sam gledala kroz polumrak. A sada je samo mrak. Živi. Živi mrak. Mrak od kojeg imam fobiju. Da će me progutati. Da ću se utopiti u njemu. Da će mi sidro pasti nemogućom brzinom. I da ću pohititi za njim. I uspjet ću ga podići, ali će se lik utopiti. I već je. Otišao je. Preselio. Izabrao je neki novi život. Daleko od mene i majke. Na neko bolje mjesto, na neki bolji svijet u vječnoj hladovini, mirisima jorgovana, ruža, ljiljana i nepreglednih dolina i kotlina, rijeka, jezera i dubokih mora. Postala sam ranjeno lane. Osjetljivo i na blagi povjetarac kada krene da viori rosnu, zelenu travu duž čitave nepregledne doline. Postajem osjetljiva i na jači odsjaj sijalice koju majka mijenja u vanjskoj kuhinji. Ne sviđa mi se tolika svjetlost, kad je mrak nastao. Sijalica svijetli, ali je mrak. Živi. Baš kao što rekoh. Tu je punio cigarete. I imao je lulu. I dodatni čibuk. Da duhani merakli. I rahatli. Mašina je nagovještavala čvrstoću dugotrajnog stajanja. Nije se dala pomjeriti. Upaljač stoji na istom mjestu. A šibice razbacane. Noćas su mačke jako mjaukale. Činilo mi se kao da zapomažu. Zbog nečega. Zbog nekoga. Oluja je nosila sve pred sobom. Otkinula mi je i štrik. I štipavice. Stolnjak je krasio pola stola, a listovi su igrali užičko kolo. U jutro, pred samu zoru, već napola izmoreni krenuli su sa valcerom. Lagano su se ljuljali dok je muzika vjetra bila sve jača. Nadimala se. Baš kao kada je pun šipak i hoće da prsne. Da se rastavi. Da pukne. I da se više nikada ne sastavi. I ne bude kakav je bio prije. Kakav je bio ranije. Čudne su ljudske duše, znaš. Moraš da znaš. Život nauči. Hajat nauči. I moraš da trpiš. Pa bilo kako bilo, naučiš. Nekome manje, nekome više nalaže pravila i propagande, a nekome nikako. Ili možda jednu trun. Malu. Sitnu kao kap. Kišna. Kišna kap. Ona kad hoće da pada, pa bi li, ne bi li. I ne da se. Ni čovjek se ne da. Voli da uživa u mirisnoj zemlji nakon obilne kiše. Čudne smo mi ljudske duše. Znaš. Moraš da znaš, plemeniti čovječe. Umijemo da odlutamo u kosmos, u svemir, na kraj svijeta, a da se ne pomjerimo sa jednog mjesta. I umijemo da pričamo svakakve anegdote, a ne znamo ni da li su istinite. I umijemo da gledamo u široku oblast koja se nadvila iznad našeg nemoćnog tijela i da pričamo kako znamo šta se gore nalazi. Zvijezde. Nebo. Dragi ljudi. Mjesec kao dukat. Nekad se zna pojaviti i u obliku naranče. One zrele. U njen period. Period naranči. Samo nekada bude ljuta, kisela i gorka, a nekada čovjek od sladera ne može ostati. Pogledi su nam poput naranče. Nekada gorki. I kiseli. I ljuti. A nekada se od slatkoće rastapamo i ne umijemo niti jednu, jedinu riječ progovoriti. A duše su nam poput neba. Jesu. Možda. A sve mi se čini da griješim. Sa ljudima. U vezi ljudi. Ma ne. Nisu sve duše poput neba. Niti poput okeana. Niti poput svemira. I prostrane kotline. Nepregledne doline. I vrhova najvećih planina. Neke su sitne. Poput zrna kahve. Ili poput košpice. Cinični. Pohlepni. I sebični. Svakim danom dobijam sve jasniju sliku o dušama. Svakim danom dobijem po jedno iznenađenje od ljudi. Baš od ovih sa košpičastm dušama. Dušicama. Tolišne li su. Tolišne, Bože. Mrav. Mrav. Šta ću sa njim? Šta ću sa njegovom dušom koja je tačno onolika koliki je i on? A šta ću sa pticama? I mojim ćukom. Onim pod smokvom koji prati sve promjene u mahali. Staroj mahali u kojoj su privilegija priče. Ah, što naš narod voli zboriti. Najbolje im ide pričanje napamet. Pa ponekada znaju i redati događaje, kako im oni slože red. Zavisi. Kako je ko raspoložen. I zainteresovan. A meni žao one moje smokve. Eno je pola nema. Slomilo se pola stabla. Plače mi duša za njom. U njoj mi je bilo sve. Pravila mi ćuki hlad, e sad nećeš. Skrojeno djetinjstvo mi se odvijalo pod njom. Na ljuljački. Zelenoj. Onoj što mi otac bijaše kupio. I šareno biciklo. Moje. Zvala sam ga Duga. Imao je najljepše boje duge koje je bilo jako neobično vidjeti. Da samo znate kakva je to sreća bila! Duša me zaboli kad pogledam da je ogoljela, jer jesen dolazi. Žao mi i što niko ne priča o njoj. Tenica je. Boga mi. Slatka k’o šećer. Da je tenica žena, pitam se šta bi pričali o njoj. Ko zna šta bi navezli. I ispričali. Kojekakve priče iz djetinjstva, iz puberteta, iz života. Znali bi kako živi. Šta doručkuje, ruča i večera. Naš narod ti je, sine, jedna velika zabluda. Zna i šta car večera uz njihovo odsustvo. A imaju u glavi dvore i ne znaju šta će od njih. Mislim na dvore priča. Nema se drugog posla, narode. Zanima me gdje je njegova duša sada. Osjeti li da je otišlo pola smokve i čuje li priče ikakve. Veze li iko išta. Dvoumi li se iko oko nečega. Da mu kažem. Da mu bude lakše. Jesu li nam to duše k’o odžak kad se treba pred zimu čistiti? Ili su k’o jorgovan pred proljeće? Opija li mirisom ili čađa zaudara? Osjetim li to svoju dušu? Diše li? Uživa li? Pitam se. Pitam. Ma jeste. Kad nisi bihuzur, dlaka na glavi diše, a ne okean u tebi. U svijetu košpica. Ovu priču ću nazvati „Duše su odjekivale“. Baš su odjekivale. I dan- danas odjekuju. Nekim nerazgovjetnim govorom. Glasom. Stasom. Košpicama. Ili okeanima. Mnogi neće razumjeti. A većina hoće. Vjerujem da hoće. Onaj osjećaj. Joj. Neizrječivi. Borim se sa jezikom, ustima, zubima. Hajde, izgovorite. Zarobljenik sam knedle u grlu. One koju jedva uspijevaš progutati popraćene neopisivom gorčinom svakog narednog prozirnog, slanog bisera koji se dotiče platnene površine. Onaj osjećaj. Neobjašnjivi. Kada ti fali parče duše. I jake ruke. Podrške. Mirisa koji ti svakim danom oduzima po jedan duboki udah i još dublji izdah. Osjećaj. Čudan je taj osjećaj, babo. Čudan. Jako. Opet duša. Opet osjećaji. Postat ću kamen. Hercegovački, tvrdi, onaj kome ni najveća oluja ne može ništa. Onaj koji tvrdoglavo i uspravno stoji šta god ga zadesi sa nadom u srcu da će svaki dan biti bolji. I hoće. Hoće, ako Bog da. Hoće. Iman je čudan pojam. Daje snagu, a daje i misli. Da dobro promisliš. Mućneš glavom, k’o što Hercegovina kaže. To je ujedno i jedina investicija u koju ulažeš i dobijaš. Nikada se ruke ne vrate prazne, uvijek dobiješ nešto. Haman hurmu ili rahat lokum. A neko dobije i na pladnju sve servirano. Sve na gotovo. Obično su ti ljudi košpičavi iznutra. Ova druga skupina nema ništa servirano. Kod njih je borbeno. Bez premca. Sa jakom odlukom za dalje. I postavljenim ciljem. Oni imaju dušu k’o jastuk napravljen od pamuka. I k’o ćilim satkan od svile. Rahat će popit zlatnu kahvu iz zastarjelog fildžana. I čašom vode zaliti. Rahat. I kahva. I smijeh. I lokum. I umijeće. I duša. Zvat će se po duši. I znat će se da je odjekivala. Jeste. Ali je niko nije čuo. Šteta. Velika. Još jedna propuštena prilika. Slušanja krika obavijenog tugom i gorkom sudbinom. Moja priča čeka sretniji krik. Koji se diže do neba. I dizat će se, inšalah. Hoće. Odjekivale su duše. Jesu, jesu. Odjekivale. Srećom će odjekivati i nepreglednim veselim pogodnostima. Samo ako ih znali čuti. Duše

(Visited 212 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments