Društvo na tavanu/Ptice na proslavi

22 dec
Nemanja Pavlović

Čitav dan muzika je treštala iz kuće preko puta one gdje su stanovali Roda, Žuti, Sudija i Mali. U tom su se dvorištu skupili neki ljudi, jeli, pili, plesali i pjevali. Bila je to neka proslava koju su četiri ptice posmatrale s distance. Nekad s obližnjeg drveta, nekak s otvora u svoje sklonište, nekad s krova te kuće… Čekali su da ta buka prestane.

Obično kad bi se noć spustila, ptice su navikle na glasove svojih rođaka sova, udaljeno zavijanje pasa ili zvukove mački koje se međusobno udvaraju. Ljudi i njihove buke nije bilo, ali tog dana je bilo očigledno da će i čitava noć biti ispunjena istim glasnim i nepodnošljivim zvukovima.

– Šta nije u redu s ovim ljudima? – pitao je Mali Sudiju dok su stajali na ivici na vrhu krova kuće pred kojom se proslava odvijala. – Po čitav dan, skaču, galame, slušaju ovu buku… Ne razumijem.

Sudija je s krilima iza leđa nijemo posmatrao gomilu ispod sebe. Mali ga je kucnuo krilom i probudio iz zamišljenosti.

– Tako ti je kad znaš da imaš krov nad glavom, hranu, piće i kad se ne moraš plašiti da će te neko napasti. Obezbjeđen si. Ostaje ti da uživaš.

Mali se namrštio.

– Ma kakvo njihovo uživanje… Ja ih češće čujem da se svađaju. Ko uživa taj se ne svađa. Koga oni ovdje lažu?

– Sebe.

– Molim?

Sudija je odmahnuo krilom.

– Pusti to. Vidiš li koliko dole hrane ima?

Mali je svoju pažnju fokusirao na stolove prepune hljeba, mesa, salate, raznih pića, kolača i još puno toga što je mamilo pogled ispod visećih sijalica. Iako se već smračilo, i dalje se zahvaljujući tim sijalicama jasno mogao vidjeti sadržaj u kojem su ljudi uživali.

– Mi bismo s onolikom hranom mogli proživjeti dvije zime. Možda i tri kad bi Žuti manje jeo. A vidiš li ti onu tamo ženu?

Sudija je odmah primijetio pet ili šest žena.

– Na koju misliš? Puno ih je…

– Ona čupava. Gledaj joj kosu. Mogla bi poslužiti kao gnijezdo.

Sudija je napravio grimasu i zatresao glavom kao da mu se gadi ta pomisao.

– Ne možemo ljudima krasti kosu da sebi pravimo gnijezdo. Imamo i drugih načina.

– A je li? A oni nas mogu čerupati i stavljati u tavu? Imaju i oni druge načine da se zasite.

– Nije to isto – odlučno je rekao Sudija.

– Jeste. I gnijezdo i hrana su potrebni za preživljavanje.

– Dobro, hoćeš li ti otići dole i uzeti joj kosu? – Stavio je krila na bokove i kao kakav strogi učitelj pogledao manju pticu. Mali je gledao u gomilu razmišljajući o odgovoru.

– Neću.

– Onda nema svrhe pričati. Posvetimo se važnijim stvarima. Dole ima puno hljeba, kad bismo se barem mogli dočepati jednog okrajka.

– Vidi tamo – Mali je krilom pokazao prema cvijetnjaku u kojem su rasle kadifice. U toj narančastoj boji na prvi pogled nije bilo ničega čudnog, što je Sudiju bunilo. Taman se spremao pitati Malog šta tu ima neobično kad je ugledao kako se jedan narančasti cvijet čudnog oblika izdvaja od ostalih i izvija poput zmije. Ne, to nije bio cvijet. Bio je to mačiji rep.

– Brka! – uzviknuo je Sudija sjećajući se strašne mačke.

– Zato ja ne silazim dole – Mali je zauzeo samouvjeren stav i zagledao se u daljinu. Sudija je znao da mu tad neće moći promijeniti odluku. Pogledao je prema ulazu u njihovo sklonište. Roda je bio zaposlen prikupljanjem materijala za gnijezdo koje je Žuti po čitave dane sastavljao. Na njih neće moći računati. Izgledalo je da nema drugog izbora osim sam da sleti dole i sa stola uzeme okrajak hljeba.

– I ti ćeš jesti taj hljeb, Mali. Morao bi mi nekako pomoći.

– Pomoći ti hoću, ali ne prilazim onoj mačketini.

Sudija je razmišljao. Trebao im je plan. Do hljeba se moralo doći, iako su okolnosti bile nepogodne. Dole je bilo previše ljudi i uz njih još i mačka. Brka je bila debela što je Sudiji govorilo da je dobar lovac. Već je zamišljao kako lovi miševe i ptice, a onda je među tim ulovljenim pticama koje je držala u svom kavezu vidio sebe i svoje prijatelje. Stresao se na tu pomisao. Mali ga je začuđeno pogledao.

– Šta ti je? Da se nisi od gladi počeo plašiti visine?

– Ne pričaj gluposti. Imam plan.

– Da čujem…

Sudija se nakašljao i namjestio kačket.

– Slušaj, jedan od nas treba odvući pažnju ljudima. Kad on to uradi, drugi će uzeti okrajak.

Mali je razmišljao. Gledao je koja bi uloga za njega bila bolja, ali plan je bio nejasan da bi se odlučio.

– Kako ćemo to uraditi? – pitao je jer nije sebe želio stavljati u još uvijek nepoznatu poziciju.

– Obojica se slažemo da će nam ova treštava muzika smetati. Je li tako?

– Jeste.

– Vidiš li one kablove dole? – pokazao je kljunom prema kablovima koji su vodili u kuću. – Kroz njih prolazi muzika u one velike kutije – kljunom je pokazao na zvučnike. – To moramo spriječiti kako bi muzika stala, a ljudi okrenuli glave da vide šta nije u redu. U tom malom trenutku jedan od nas će pokupiti hljeb.

– E ja ću počupati kablove! – Mali je poskočio. – Ima da ih pokidam kljunom sve ovako…

– Čekaj, čekaj – Sudija je umirio njegovo uzbuđenje. – Nećeš ti ništa čupati. Mogao bi ostati bez perja. Kablovi ne vole bol ili ne vole da se čupaju, šta ja znam… Mogu te tako jako opeći da ti svo perje otpadne.

Mali je sumnjičavo pogledao prema nepomičnim kablovima. Da su se pomijerali podsjetili bi ga ne zmije pa bi ih se možda i plašio, ali ovako nije mogao. Uostalom, pitao se kako bi ga to oni mogli opeći pa da mu svo perje otpadne.

– Pa šta da radim s njima?

– Prati gdje vode. Vjerovatno do neke mašine ili zida odakle ih možeš lagano i sigurno izvući.

– To znači da moram ući u kuću.

Sudija je nemoćno raširio krila.

– Ili to ili ćeš ići po hljeb, tvoj je izbor.

Mali je nešto nezadovoljno promrmljao. Plan mu se nije sviđao, ali morao je odlučiti.

– Dobro. Ja ću izvući kablove iz zida ili mašine i odmah bježim ovamo. Može?

– Može. Hajde. Ti kreni, ja ću spreman čekati.

Mali je poletio i spustio se ispred širokih vrata garaže. Kablovi su nestajali unutra. Sudija je svog prijatelja izgubio iz vida pa je svu pažnju posvetio okrajku hljeba na stolu tačno ispod njega. Neće imati puno vremena pa će morati reagovati jako brzo.

Trenutak kasnije, muzika je stala. Sudija je poletio vidjevši krajičkom oka kako ljudi okreću glave prema zvučnicima, ali je na pola puta leta od krova do stola čitavo dvorište utonulo u mrak. Čuo se ljudski uzdah, a Sudija je pred očima vidio samo crnilo. Mali je ugasio i svjetlo. Znajući da im je to jedina prilika da ugrabe večeru, znao je da ne smije pobjeći. Držao je pogled na mračnoj tački sjećajući se gdje je ranije vidio okrajak. Sletio je na sto i tad već jasno vidio šta se nalazi oko njega. Ljudi su se okretali u tami tražeći neki trag svjetla. Sudija je u kandže uzeo okrajak i spremao se poletjeti, a onda shvatio da se svjetlo neće upaliti odmah. Pogledao je u posudu i vidio još nekoliko kriški hljeba. Iskoristio je priliku i u kljun uzeo jednu. Bio je to velik teret, ali vjerovao je da može poletjeti.

– Kradeš hljeb, je li, ptičice?

Sudija se sledio. Neko ga je vidio. Ali kako? Od straha nije uspio odmah poletjeti nego se okrenuo da vidi odakle mu opasnost prijeti. Nedaleko od njega, na stolu je stajala Brka i gledala ga oblizujući se. Sudija se sjetio da mačke u mraku vide odlično. Kajao se što nije odmah poletio. Hoće li sad završiti u njenom kavezu ili odmah u stomaku?

Pomisao na to ga je navela da zamaše krilima najjače što može i odvoji se od stola. Poletio je. Tad je sve bilo lakše, ali zaboravio je da Brka može jako visoko skočiti. Toga je postao svjestan tek kad ga je ugrizla za rep. Ne samo ugrizla nego i povukla nazad na sto. Mahao je krilima kao nikad u životu noseći mačku sa sobom. Čuo ju je kako uplašeno mjauče, a onda ga pušta. Odjednom je poletio brže, a Brka nakratko podala prije nego što je završila onoj čupavoj ženi na glavi. Žena je vrisnula i poskočila, a Brka pobjegla u najbliži grm.

Sudija je stajao na krovu sa hljebom pored sebe. Izvio je vrat kako bi se uvjerio da mu je rep još u dobrom stanju. Nedostajalo mu je nekoliko peruški zbog čega mu se vidjela blijeda koža. Uzimajući u obzir to da je mogao završiti kao Brkina večera, bio je zadovoljan ishodom. Pitao se gdje je Mali i tad začuo njegov smijeh.

– Gdje ti je to rep? – Mali je govorio kroz smijeh uperujući krilom u mjesto gdje su Sudiji nedostajale peruške.

– Nije smiješno! – strogo je rekao Sudija. Mali ga je ozbiljno pogledao i na trenutak se uplašio tog učiteljskog pogleda. Shvatio je da je bolje da se uozbilji. Biće vremena za šalu kad se vrate u sklonište. Tad će Rodi i Žutom ispričati šta se desilo, a onda će se svi zajedno smijati. Sudija ih neće sve moći ušutiti. Zbog toga se zadovoljno smijuljio.

– Jesam ih sredio, šta kažeš? – pitao je Mali i pobjednički stisnuo krilo. – Nema više drndanja!

– Nisi morao gasiti svjetlo.

– Ja sam isključio sve kablove – Mali je mudro namignuo. – I iz mašine i iz zida. Ovako te nisu mogli ni vidjeti.

– Nisu ljudi, ali jeste Brka. Mačke vide u mraku.

Mali je raskolačio oči, a onda se počešao po glavi.

– To nisam znao.

– Sad znaš – rekao je Sudija umorno. Ta je avantura bila previše za njega tog dana. Trebao mu je odmor. – Hajdemo kući.

 

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 57 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa