Bio je sunčan jesenji dan kad je Roda vodio svoja tri prijatelja do njihovog novog skloništa. Prošlo im je uništeno. Ne uništeno, nego je postalo nedostupno. Vlasnik kuće je popravio krov i zatvorio sve ulaze u tavan. Roda, Žuti, Sudija i Mali mogli su biti sretni što nisu ostali tamo zatvoreni. Sve je to bilo zahvaljujući i Sudiji koji je na vrijeme shvatio šta se dešava i upozorio prijatelje da napuštaju sklonište jer će inače pastu u ruke ljudima koji će ih zatvoriti u kaveze ili će ostati zatvoreni u mraku bez mogućnosti da izađu.
Dogovorili su se da sva četvorica obiđu susjedstvo i pronađu novu kuću. Svi su našli po barem jednu, ali je ih je Roda uvjeravao da je on pronašao najbolju. Mali je bio uvjeren da je to sklonište samo visoko pa Roda može normalno stati u njega bez da savija svoj dugi vrat. Tako su krenuli zajedno prema novom skloništu.
Već iz daljine Žuti je ugledao nekoliko starih i puknutih daski ispod krova i znao je da će im tu biti ulaz. Sudija, koji je uvijek primjećivao lijepe stvari i uvijek proučavao kuće kao da će ih on graditi, pomislio je kako je kuća stvarno lijepa. Imala je dva sprata, divnu bijelu boju i čiste i nove prozore. Ta rupa u potkrovlju nije izgledala nimalo lijepo uzimajući sve u obzir i on je pomislio kako će vlasnik i taj nedostatak uskoro željeti popraviti.
– Nećemo se mi ovdje dugo zadržati – rekao je Žuti. Društvo je već naviklo na njegov pesimizam i često spominjanje riječi: ne može, nema šanse i nemoguće.
– I ja tako mislim – ovog se puta Sudija morao složiti s njim.
Roda nije rekao ništa, ali se zato Mali podrugljivo nasmijao.
– U ovoj kući ne živi niko i prodaje se već nekoliko godina – kljunom je pokazao prema plakatu razvučenom preko terase drugog sprata na kojem je pisalo da se kuća prodaje, a ispod je stajao broj telefona. Natpis je postao blijed i prljav od godina provedenih napolju na kiši i suncu.
– To ne znači da je sutra neće neko kupiti – dodao je Žuti na šta je Mali napravio brz luk u svom letu, skrenuo i krilom ga udario po glavi.
– Smirite se! – viknuo je Sudija. Mali se smijuljeći vratio pored Rode i nastavio letjeti. Roda se počeo polako spuštati i letjeti pravo prema rupu i potkrovlju. Sudiji se učinilo da Roda neće moći uletjeti unutra zbog raspona svojih krila, ali visoka ptica je vješto isturila noge naprijed i dočekala se na čvrstu podlogu istovremeno skupivši krila pa je tako bez problema ušla na tavan. Sudija je bio zadivljen. Pustio je Malog i Žutog da uđu prije njega, a onda je i on ušao u mračan prostor.
– Trebaće nam ovdje neka lampa – rekao je Mali.
– Pusti sad lampu – rekao je Roda. – Kako vam se sviđa, a? Dobro je, je li tako?
Kao što je Mali i pretpostavio, Roda je mogao normalno hodati bez saginjanja, osim kad bi zalazio u sami kraj gdje se krov polako spuštao. Tamo je otišao Mali i svojim tankim kandžama odmah počeo opipavati neku skupljenu slamu.
– Ovdje je neko živio – rekao je on.
– Više nema nikog – rekao je Roda. – Sad je ovo naše mjesto.
– Sjajno! – poskočio je Žuti. – Niko nas neće gnjaviti.
– Nosi se odatle, glupa ptičurino! – čuo se neki glas na polju.
Četiri prijatelja odmah su provirili glavana kroz otvor da vide šta se to napolju dešava. U susjednom dvorištu, neki je debeli čovjek bacao cjepanice na drvo da otjera neke golubove.
– Gledaj onog – rekao Roda, – napada i tjera naše rođake.
– Rođake?! – uzviknuo je Mali. – Nisu oni meni nikakvi rođaci nego lopovi. Da su se oni pitali, ja bih vječno bio gladan.
– Kako god, oni su nam rođaci – rekao je Sudija gledajući kako tri goluba bježe s drveta ispod kojeg debeli čovjek zadovoljno trlja dlanove. – A ovaj će tjerati i nas ako nas vidi.
– Ne može nas tjerati iz ove koće – rekao je Žuti i pogledao Sudiju kao da se pita da li je to stvarno tako.
Mali se posprdno nasmijao.
– Ti si stvarno budala. Znaš kakvi su ljudi, baš njih briga čija je ovo kuća. Oni nas ne vole i tjeraće nas bez obzira na sve.
Žuti se namrštio.
– Ne vidim zašto je tako?
– Zato što smo drugačiji – rekao je Sudija. – Oni to ne znaju poštovati.
– Ne pametuj – rekao je Mali. – Rodo, šta misliš da mi ovom debelom vratimo za ono što je on uradio onim golubovima?
Roda ga je pogledao.
– Kako?
Mali je pogledao oko sebe.
– Ti imaš velike kandže. Uzmi ovaj orah i pogodi ga u glavu.
Roda se nasmijao.
– To bi bilo smiješno, ali ja nisam precizan.
– Naravno da jesi – uvjeravao ga je Mali.
– Ne, nisam. A ako ga promašim, on bi mene mogao gađati cjepanicom.
– Ne brini, on gađa još gore od tebe Rodo – rekao je Žuti zbog čega mu je Roda spustio krilo na glavu i pokvario mu frizuru. Žuti je poskočio nazad na sigurnu udaljenost i više nije izgledao zainteresovano za dogovor.
– Mogao bi ti Sudija, a? – pitao je Roda. – Tebi orah nije težak, a i dobro gađaš.
– Ne trebamo se svađati s ljudima.
– A što ti voliš pametovati – Mali je već zvučao nestrpljivo. – Vidio si kako on tjera golubove.
– Da i zato kažemo da je on loš. Ako mi budemo izazivali njega, šta smo onda mi?
Mali se namrštio i zastao pred tim pitanjem. Roda se smješkao posmatrajući dvije manje ptice. On je znao da on neće baciti taj orah.
– Sve same kukavice i pametnjakovići – rekao je Mali. – Ja ću baciti orah.
– To! – uzviknuo je Roda. Mali bi ga lupio po glavi, ali ga nije mogao dokučiti, a nije mu se letjelo zbog toga. Uzeo je orah s obje kandže i uz malo problema se pridigao.
– To je samo orah – iz pozadine je dobacio Žuti. – Nije on toliko težak.
Mali se od napora mrštio, ali nije namjeravao odustati. Našao se u zraku. Doletio je iznad dvorišta debelog čovjeka koji je grabio opalo lišće. Mali je znao da ne gađa baš precizno, a nikako nije želio promašiti. Nije želio da se Roda i ostali šale na njegov račun. Kružio je iznad glave debelog čovjeka i baš se spremao ispustiti orah kad je pored njega proletjela vrata i zakreštala tako glasno da se Mali trznuo i ispustio orah koji je pao daleko od čovjeka, ali od straha Mali je izgubio kontrolu i poletio prema dole prošavši taško ispred čovjekovog nosa. U tom se trenutku pribrao i vratio u zrak.
– Ma šta… – debeli čovjek je ljutito stisnuo usne i pogledao okolo tražeći pticu. Vidio je Malog kako leti, a zatim je čuo gromoglasan smijeh koji je dolazio iz tavana susjedne kuće. Lice mu je postalo crveno od ljutnje kad je tamo ugledao tri glave kako vire kroz otvor i smiju se iz sveg glasa.
Debeli čovjek je odmah posegnuo za cjepanicom kojom je gađao golubove i zafijukao je prema otvoru. Ptice su na vrijeme vidjele leteći predmet i povukle se unutra. Cjepanica je udarila u kroz i završila na travi.
– Žuti, ti reče ovaj gađa lošije od mene, ali ja se ne bih složio – rekao je Roda. U tom im se trenutku pridružio i Mali.
– Glupa vrana! – rekao je.
Roda mu je prišao i zagrlio ga krilom.
– Nema veze, dobro si ga uplašio, a nas nasmijao.
Iako nije podržavao njihove gluposti, Sudija se morao nasmijati debelom čovjeku i svom prijatelju Malom. Nešto mu je govorilo da će im boravak u novom staništu biti izuzetno uzbudljiv.
— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
