Drugi pravac

14 jan
Nedim Gondžić

U slutnji, u čežnji,

Daljine, daljine..

Kazati da je bio umoran od stalno ponavljanih priča o manjku perspektive, značilo bi ublažiti činjenično stanje. Fazu umora je prošao prije nekoliko godina, a sada je riječ o nečemu snažnijem i nepodnošljivijem. Povremeno bi pokušao objasniti sebi kakav je to osjećaj, ali bi se svaki put bespotrebno zavadio sa silnim mislima koje su navirale. Nekako bi već preživio priču o lošim uslovima za život, koja je kružila od sugovornika do sugovornika. Samo bi mijenjala boju glasa i formu iskaza, a sadržaj bi uvijek ostajao isti. Pesimizam. S tim bi se već izborio; nešto bi slušao, nešto zanemarivao, neke sugovornike izbjegavao… Problem je bio što je vlastitim iskustvom potvrđivao sav taj pesimizam koji je kroz razgovore slušao. Povremeno bi mu se činilo da konstantno odživljava sve ono što prethodno čuje.

Svjestan kako nikad nije pripadao skupini ljudi natopljenih mržnjom, borio se da se ne dovede u stanje mržnje prema vlastitoj domovini. Često bi analizirao razliku koju je preživio od djetinjstva. Pitao se kako je od zanesenog dječaka, oduševljenom svakom sitnicom koja ga okružuje postao tako mrzovoljan tip. Kao kruna tih propitivanja i traganja po kosmosu vlastitog duha, uvijek se nepozvano pojavi ono čuveno pitanje: “Je li moglo drugačije?” Ono, zna se, nudi iscrpno traganje po vlastitoj prošlosti i detaljima koje je moguće promijeniti samo u mašti.
Kako god, teško je uspostaviti vezu između dječaka koji je svaku slobodnu temu na časovima likovne kulture koristio za crtanje vlastite zastave i ovog odraslog čovjeka kojem se javlja silna želja da ode bilo gdje.
Nije ta želja došla tek tako. Proces donošenja odluke bio je prilično dug. Teško bi bilo brojčano izraziti njegovo trajanje, ali vjerovatno se radi o periodu prelaska sa umora na ovu težu fazu. Koferi su najčešće trpili proces njegovog odlučivanja, toliko puta spremani i raspremani…
Svoju odluku je ovaj put smatrao konačnom, te je bio siguran kako će kofere raspremeti na nekoj sasvim drugoj lokaciji. “Došlo je vrijeme kada me više ni praznici ne mogu obradovati.” Tu, na prvi pogled sitnicu, doživljavao je izuzetno značajnom i ona je sigurno dala svoj doprinos konačnoj odluci.

Svoju odluku je čuvao za sebe. Čak i najbliži su bili uskraćeni za bilo kakvu informaciju. Mrzio je rastanke i bojao se da će ga tuga rastanka pokolebati u odluci koju je doživljavao čvrstom. Nije razmišljao o mogućim reakcijama nakon saznanja da je otišao. Za to nije bilo vremena, a ni prostora za bilo kakve nove misli; već ih je bilo previše. Uostalom, možda bi bilo kakvo razmišljanje o toj problematici ralativiziralo njegovu čvrsu odluku.

Na autobusku stanicu su ga pratila samo dva kofera i ta čvrsta odluka. Na peronima i ispred šaltera gužva. Početak je vikenda, studenti putuju kućama, a i oni stariji željni odmora (ne)strpljivo čekaju rezervaciju sjedišta u autobusu.
Poželivši ugodno provesti čekanje, spojio je slušalice na mobilni telefon i pokrenuo jedinu aplikaciju za muziku koju je taj već dotrajali model podržavao – radio. Prva stanica koja mu je pružila svoje radijske usluge emitirala je intervju sa Dževadom Karahasanom, koji je na konstataciju voditeljice o tome da bi mu pisanje na njemačkom jeziku donijelo značajan napredak u karijeri odgovorio da je majku prvi put zovnuo na jednom drugom jeziku, te kako je on živ čovjek, a ne karijera…
Brzo je izvadio slušalice iz ušiju i spremio ih džep. Inače je uživao slušajući intervjue ovog čovjeka, ali sad mu je najmanje trebalo da čuje ovakav odgovor. Njegova odluka je bila upravo Njemačka bez ikakvog detaljnijeg plana. Pomislio je kako je i on živ čovjek, a ne objekat koji samo preživljava sav pesimizam o kojem sluša…

Nakon spremanja slušalica, do uha su mu dopirali nazivi bosanskohercegovačkih gradova koje su izgovarali putnici na šalterima. Broj ljudi ispred njega se smanjivao, pa je bio sve bliži šalteru na kojem će iskazom odrediti svoj put. Stanica koja je trebala biti samo hodnik spajanja velikih životnih cjelina postajala je prostorom odluke.
Nakon što mu je na šalteru upućena riječ: “Izvolite”, kratko je izustio: “Povratnu do Bihaća.”
Na putu do perona objašnjavao je sebi: “Kud ću dalje kad nisam upozn’o ni svoju državu kako treba?”
Četvrt sata nakon toga, posmatrajući put kroz prozor vozila osjećao je zadovoljstvo i neki optimizam; osjećaji koje je bio potpuno zaboravio. Da je u tom trenutku imao olovku i papir kraj sebe, gotovo sigurno bi nacrtao zastavu Bosne i Hercegovine.

(Visited 695 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments