Drugačiji

5 maj
Anonimno

Depresija. Zar ne zvuči strašno kada kroz zube provučete ovu riječ? Kada se tromo skotrlja sa jezika i padajući pred vas obuzme cijelo biće? Zaista jeste zastrašujuća. Probajte, ako do sada niste! Izgovorite je, ali ne dajte da se naseli u vama, jer je u nekim dušama već pustila korijenje. Jeste li ikada voljeli, onako iskreno, do srži? Vjerovatno jeste, i vi ste bili u našim godinama. Sredina vas je osuđivala i tumačila vaša osjećanja kao ludost koja prati tih malo ljeta koja ste preživjeli. Ukoliko ste se povjerili prijateljima, roditeljima o tome kako se ne osjećate dobro, nisu vas slušali, rekli su da ste isuviše mladi da imate probleme. Onda jednoga dana, iznenada su počeli da primjećuju. Kažu da vam smijeh nije isti, da vam je nestala vedrina iz očiju. Kažu da treba da promijenite to, a vi se i dalje pitate zašto vas niko ne razumije. Ni u jednim očima ne vidite spas, nigdje se ne osjećate prijatno. Roditeljima je žao što blijedite, niste više samo srećno, razdragano dijete u čijim su očima oni bili heroji. Dragi prijatelji, roditelji, profesori i svi koji smatrate da ste mnogo mudriji od nas, nije lako razlikovati se u moru istih zastarjelih razmišljanja, tradicionalnih osjećanja koja treba da su tu, a nisu. Primorajte sebe da sagledate širu sliku, možda vam se i dopadne. Ako uspijete razumjeti naše drugačije stavove, mi ćemo pobijediti ovu depresiju zvnu djetinjstvo.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 32 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Merima Telarević