Domovino da ti kažem…

28 maj
Indira Habibović

Nisi ti loša, draga domovino, koliko su nezadovoljni tobom i koliko se žale na tebe. Iskreno, žao mi je što ti ovako, na ovaj način moram reći stvari koje ti se možda neće svidjeti. Ne želim te uvrijediti. Moraš znati da je meni ovdje lijepo, i da nemam drugu domovinu. Ja hoću samo da ti ispričam nešto i kažem svoje mišljenje.  Za svojih osamnaest godina čula sam samo priče kako se žale na tebe i ljute se. Ne mislim tako, promijenila bih nekoliko stvari kod tebe i voljela bih da me razumiješ. Ponosna sam kada kažu “Bosna”. A s druge strane, kada me pitaju maštam li o boljem životu ? Kažem da maštam, naravno. Samo ne kao oni, njihove mašte su zasnovane van tvojih granica. I razumijem zašto ih puštaš da odu. Evo, da ti ispričam zašto imam baš ovakvo (kakvo imam) mišljenje o tebi, šta me tjera da se nadam i vjerujem u bolje sutra. Vjeruj mi, bit će nama lijepo.

Sjedila sam sa drugaricom u jednom kafiću. Naime, došla je ovdje u Bosnu iz Švicarske. Sasvim slučajno je krenula priča o odlasku iz Bosne i zašto ju je napustio tako veliki broj ljudi, a povrh svega mlade generacije. Uglavnom, starija gospođa je prolazila pored nje i slučajno zakači njenu stolicu nogom. Naravno, gospođa se izvinila i rekla da je slučajno. U tom trenutku, moja drugarica je ustala, počela da galami i vrijeđa tu ženu. Bilo me sramota, ponajviše kada je rekla: “Vi Bosanci ste toliko necivilizovan narod, nemate osnovnu kulturu, seljanko. Auslenderi vas gaze i gazit će, sve dok postojite.” Tu sam je prekinula i rekla gospođi da na nju ne obraća toliko pažnje, te drugaricu upitah zašto se druži sa mnom? Rođena sam u Tuzli i ja sam Bošnjakinja. Nije mi ništa odgovorila. Kada sam krenula kući, stiže me ona u putu, a ja je zamolih da me ne prekida jer joj želim nešto reći. Ta priča mi je ostala u glavi, a njena arogantna rečenica upućena toj ženi, promijenila mi je mišljenje i samo me motivisala da se borim bez prestanka, a onda joj dokažem da ovdje nije sve tako crno kao što ona misli. “Eh ovako, prijateljice, ti si bila dio ove domovine, nekad si recitovala o svojoj domovini na priredbama, hvalila si je i uzdizala do neba, u zvijezde kovala”. A nema ni godina dana kako je postala “auslender”, a nas Bosance ne gazi niko niti će nas gaziti. Rekoh joj i da je naš sistem neuređen. Ti auslenderi koje ona spominje, ne znaju nas ni na karti naći. Sutra, da se opet, ne dao Bog desi rat, opet bi okrenuli glavu. Baš kao i jedna gospođa, kada je na Holandskoj televiziji pričala kako je broj žrtava u “toj Srebrenici” preuveličan i da ih nema ni dvije hiljade. Zvuči tužno, ali istinito. Ne vrijeđam nikoga niti mislim bilo šta loše o drugim državama. Auslenderi imaju poseban sistem. Oni su rođeni, odrasli, i žive u takvom sistemu. Ne želim reći da su svi isti. Smeta mi kod pojedinaca, potcjenjivanje nas, Bošnjaka. Znaš, domovino, muka mi je od tog istog naroda koji kuka na vlast koju su sami birali, a opet glasaju za nju, i sve tako u začaranom krugu. Muka mi je kada ti, koji se bune, kada im spomenemo da želimo i hoćemo nešto, konačno, da uradimo, taj narod šuti. Zašto? Zato što se mi nadamo da će se oni boriti. A oni će sutra biti auslenderi i nadati se da će imati bolje i više, i gaziti po nama. Danas, glasaju kako glasaju. Njima nije ni bitno, mi ćemo ostati ovdje i trpiti sve. Licemjeri. Muka mi je jer odmah sa završenim fakultetom žele platu od 3000KM, i fotelju, jer zaboga 600KM je malo, ono ima završen fakultet. Kao da će negdje drugo odmah raditi taj isti posao, za koji je završio fakultet. Muka mi je što godinama nismo imali tekst himne, tvoje, gospođo domovino. Muka mi je, tužna sam, bijesna sam, svjesna si da narod sebi oduzima život jer nema šta jesti. Djeca ostaju nepismena i bez škole zato što nemaju uslove. Muka mi je što stradaju i trpe sve to radnici, u Boga pitaj kakvom poslu i kolikoj dnevnici, trpe to studenti, penzioneri, invalidi. Muka mi je što se ljudi ne poštuju bez obzira na vjeru. Muka mi je jer mediji nemaju pravo glasa. A niko nije kriv osim nas. Sami smo sebi to uradili, i bio bi vakat da se to popravi. Pa, ljudi smo, svi griješimo. Postidim se što tim auslenderima ne mogu reći kako mi u tebi, draga moja domovino, ne možemo ostvariti ono što poželimo. Samo da nas inat natjera, i nećemo se mi njih stidjeti. Ma ni za šta. Ali ja sam ponosna na tebe. Bez obzira na sve ovo. Ja neću nigdje. Toliko je krvi proliveno i duša ubijeno, da bi se tvoje ime draga gospođo, još uvijek spominjalo. I sve to da bi danas, jedan Bošnjo postao auslender, pa gazio po nama, čim ima priliku. Neće. Nećemo mi to sebi dopustiti. Neću otići odavde zato što sam ovdje rođena, krenula od nule, maštala i maštam, postigla rezultate i uspjeh kakav sam htjela, ovdje se ginulo za tebe, da bi te spasili i danas ponosno hodali draga moja. Ponosni smo mi, pa budi ponosna i ti. I trebaš biti. Sjeti se da imamo Nobelovca, najbolje nogometaše, pjevače, umjetnike… Ovdje je život. Sretni smo jer praznike provodimo u miru i sa porodicom.

A Švabo ne zna za praznike i odmor. Toga, gospođo, budi svjesna. Ti si nas ograničila rijekama i morem, pružila mnogo toga oku da vidi a srcu da pamti. Bilo bi sramota da tek tako ostavimo sve i samo odemo negdje, gdje ćemo biti stranci, zbog novca. Sramota!

I da konačno završim. Jedna izgubljena bitka, nije izgubljen rat. Sve se to može popraviti ukoliko se potrudimo. Svakako, baš svako ko je ovu zemlju htio učiniti boljom, imao je pravo izbora, mogao je ostati i zasukati rukave. Ako to već nije učinio, nije li bolje pronaći neki način i tiho pomagati ovoj zemlji daleko od nje? Kritikovati i mudrovati je najlakše. Takvih još uvijek i ovdje imamo dovoljno. I vjeruj mi, mi ćemo ovaj nered počistiti, mi ćemo to srediti kako dolikuje pravom Bošnji. Ti vjeruj u nas i ne daj da nam neko smeta. A za sve one koji odu odavde: Tamo ste stranci, tamo nemate prazničnu idilu, odmor, sevdalinku i slobodu. A mi vam je ne damo da nosite sa sobom. To je naše, nama pripada. I kad odete, slobodno, kada naučite jezik recite im da ste i vi iz Bosne i da niste ništa bolji od nas. I znajte, ako se vi ne ponosite Bosnom, i ne treba vam ova država, ne ponosi se ni ona vama, niti vi trebate njoj.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 285 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa