Smješkala se onako djetinjasto i poskakivala srećno po svježim baricama prve jesenje kiše koja je kročila u naš sokak. Gledao sam je onako nasmijanu i u tom momentu za mene je cijeli svijet stao. Samo ona je bila ta koju sam tada vidio i koju sam zapravo i želio samo da vidim. One njene crvene loknice i one sitne rumene usnice i one usijane oči. Nikada ništa ljepše vidio nisam. Uzela me za ruku kao neko malo dijete i trčkarala korak ispred mene ne osvrćući se okolo. Vrtjela je veliki smeđi list među prstima i nešto mu pričala. Izgledalo je to jako smiješno, iskren da budem, ali to je ono što je nju i činilo posebnom. Bila je drugačija od svih. Bila je ona koja bi poklonila pažnju čak i listu za koje je znala da već sljedećeg momenta može biti smrvljeno. Bila je ljutica, ali, čovjek se ne bi mogao naljutiti na nju kad ga pogleda onako slatko i namršti ono dječije lice. Bio sam odrastao i smatrao da sam ušao u svijet odraslih i bio sam ponosan, ali upoznavši nju shvatio sam da ono dijete u meni želi da ostane zauvijek. Otvorila je tada svoj kišobran za snove i tiho mi rekla: “Pogledaj, ide mi uz čizmice.” Nasmijao sam i složio se onako usputno. Nisam imao šta dodati, ali nisam htio da prestane. Htio sam da zauvijek ostane moja mala maza sa pregršt pitanja i pregršt pružene ljubavi.
Amila Mujkić
— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
