Dobro mi došla jeseni

29 okt
Zorana Tovilović

Dobro mi došla jeseni.

Bolje me našla u ovom malom gradu najdražem na svijetu.
Dobro mi došla ponovo, tako lijepa, nostalgična i pomalo tužna.
Znaš li koliko me podsjećaš na mene?

Dobro mi došla i na svojim krilima donijela miris prženog kestena sa onog malog štanda kod Vodovoda.

Dobro mi donijela kiše, one prave jesenje, jednako romantične i jednako tužne.
Znaš, one koje te navode na razmišljanje.
Nešto razmišljam, znaš li koliko te volim?
Jednako volim svaku tebe koju sam dočekala, bilo u ovom sad gradu, bilo na ulicama mojih Maslovara. Volim te, zaista. Svaku tebe. Jednako.

Jednako onu prošlu koju sam provela gledajući kroz prozor malog amfiteatra u centru grada.

Jednako one četiri srednjoškolske, kada sam natopljenih cipela jurcala sa mojom Marinelom na časove i na autobus. Pa bismo satima drhtale mokre, promrzle, ali smo voljele to vrijeme. I dan danas ga volimo.

Jednako onu jednu kad je mama odustala umorna od bezuspješne dugogodišnje borbe i odlučila da napusti tatu. Ja nisam željela da idem s njom, ali bih satima stajala pored kišnog prozora, tražeći je pogledom na početku ulice, čekajući da se vrati. Sama, kao opao list. I nisam dočekala.

Jednako onu jednu kad je tata riješio da je vrijeme da se promijeni. Tu tebe sam tek dočekala srećna. Tada si bila posebno lijepa.

Jednako onu jednu, posebnu, pradjedovu posljednju. On drži merdevine da mu prva radost ne padne, dok u jednoj ruci držim kantu, a drugom berem grožđe, rodno i bogato. Ne sjećam se da je poslije ikada tako rodilo.
Pa onaj miris obranog grožđa i njegovi stari prsti koji umrljani kidaju grozdove…
Njegove priče pored vatre dok čekamo da se pekmez skuva, a on ne da meni da miješam, jer se plaši da se ne opečem. Pa se nešto ubjeđujemo.
Kunem ti se, da sam znala ili samo predosjetila da si mu posljednja, pustila bih ga bez riječi, pa maker mu pekmez i zagorio.

Jednako i onu poslije te, onu prvu bez njega. Stajala bih kao obezglavljenja, nisam znala šta da radim i kako. Falio je da pridrži merdevine, doda škare. Falio je pokupi jabuke. Falio je da se ubjeđujemo hoćemo li jabuke zajedno sa kruškama ili u odvojeno bure. Falio je mnogo tad, fali jednako i dan-danas.

Jednako onu jednu kad sam se prvi put zaljubila, u jedne tužne smeđe oči, tužnije od tebe.

Jednako onu jednu kad su me te iste oči prestale gledati.

Jednako onu jednu kad sam otišla od kuće na studije noseći u ruci preteško koferče snova.

Jednako svaku. Svaka ti si jedna posebna priča i svaku tebe volim podjednako.

Zato, dobro mi došla i tužna, i kišovita, i nostalgična.

Dobro me vratila u stare dane.

Dobro mi vratila u Gospodsku ulicu onog jednog uličnog svirača koji se obično pojavi s jeseni. Trzajima svoje klasične gitare unese melodiju u sive, kišne dane i izmami mi osmijeh. I kad ga nema čujem onu najljepšu:

“Moje zastave uvijek su iste boje, na njima ljubav caruje Moje zastave, nikad na pola koplja, ljubav se ne predaje.”

Moje su zastave jesenjih boja, i na njima caruje ljubav nevažno koje je godišnje doba. Ta ljubav koja se ne predaje. Ne predajem se ni ja. Nikada. Koračam ulicama grada, jurcam s fakulteta i na fakultet, pokisla, mokra, ali uvijek srećna.

Ne predajem se samo iz jednog razloga…

Jer volim.

Stvarno volim.

Volim život, volim kišu, volim muziku, volim knjigu… Drugačije oči…
Volim jesen. Volim jesenju ravnodnevnicu i želje izgovorene u nebo koje jedva čekaju da se ostvare.

Dobro mi došla… I molim te… Budi najbolja do sad!

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 23 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Share on Google+
Google+

Comments

Autor Hocu.ba praksa