Dnevnik jedne mladosti

6 jun
Aida Omerašević

Seade, nemoj! – bile su mamine riječi, svaki put kada bi otac došao pijan kući i počeo nas maltretirati. Sestra i ja bile smo još male i mama nije dozvoljavala da gledamo te nemile i potresne scene. Od sestre sam starija deset godina, ona je imala pet, ja petnaest. Bilo nam je lijepo, imale smo sve, ali ne ono najvažnije – ljubav i pažnju našeg oca. Mama je bila divna prema nama, pazila nas je i čuvala od svega pa čak i od oca koji se nije mogao kontrolirati. Pio je iz nekih nama nepoznatih razloga. Samo je mama znala zašto, ali nam nikad nije htjela reći. Jednog dana, Lejla moja sestra, otišla je vani igrati se.

Ostala sam sama s mamom i iskoristila tu priliku da je pitam zašto pati, zašto to nekom ne kaže. Odmah je skrenula s teme i počela pričati o nečemu drugom. Po njenoj reakciji znala sam da je nešto ozbiljno, pa sam bila uporna. Govorila mi je kako sam još mala da bih shvatila neke stvari. Svađala sam se s njom govoreći joj da me više ne gleda kao malu djevojčicu i da nisam kao Lejla. Dovoljno sam velika da shvatim šta se oko mene dešava. Mama je počela plakati, zagrlila me tako jako da je boljelo. Njene vrele suze kvasile su moje ruke, boljela me njena patnja, svaka njena suza za mene je bila gora od bilo čega na svijetu. Tješila sam je, ali uzalud.

Napokon, nakon nekog vremena, malo se smirila i počela sama pričati. Šutila sam i pažljivo slušala njen milozvučni glas:

“Tvoj otac me ne voli, on voli drugu i zbog nje pati otkako smo se vjenčali. Oduvijek je bio grub prema meni. Čak mi je rekao da ni vas dvije nikada neće gledati kao svoju pravu djecu, jer ste vi djeca žene, koju on ne voli. Njegova voljena je poginula u saobraćajnoj nesreći i on za njom pati cijeli život. Optužuje cijeli svijet za njenu smrt, pa čak i mene iako je nisam poznavala. U početku je bio divan prema meni. Kada smo se vjenčali, počeo je piti i maltretirati me. Ja sam se nadala da će prestati jednoga dana kao što se i sada nadam. Uvijek pomislim na to kako nada zadnja umire i to mi daje snagu da nastavim dalje. Nakon nekoliko godina rodila si se ti, i on je bio još gori. Tada mi je ispričao tamnu stranu svog života i tek nakon toliko vremena shvatila sam da živim s potpunim strancem. Neko vrijeme me čak i potpuno ignorisao, kao da ne postojim. A to boli u srcu i duši. Dolazio je i odlazio bez ijedne riječi – niti je jeo, niti pio. Navečer bi došao pijan kao i obično i tako svaku noć. Iz dana u dan priča se ponavljala, vrijeme je odmicalo u nadi za boljim sutra. Onda se rodila Lejla, ni nju kao ni tebe nikad nije gledao s ljubavlju, niti vam je ikada uputio lijepu riječ. Pitao bi samo preko volje : “Treba li vam šta?”. Imali smo sve – istina, ali ne i ono najbitnije.

Njene riječi me posjekoše duboko u duši. Slušajući tugaljivi glas, obrazi mi se umiše od suza. Bilo mi je žao mame. Razmišljale smo isto; i njoj je falilo ono najbitnije, kako ona i ja kažemo. Odlučila sam stati u kraj tome. Večeras otac dolazi s posla trijezan, to znam. Dolazi pijan samo kada ne mora na posao. I Lejla je doša kući. Ona je još mala i ne razumije šta se oko nje događa.

Napokon se otvoriše vrata i u sobu je ušao otac. Govorio je kako je umoran, kako smo mi nezahvalne, da imamo sve, a njemu ništa zauzvrat ne dajemo. Nisam više mogla izdržati i počela sam vikati:

“Nezahvalniče jedan! Sve to ti nismo tražile, ni mama, ni Lejla, ni ja! Htjele smo samo tvoju ljubav i pažnju, ali tebe nije bilo briga što ti djeca pate. Radije si pio i maltretirao nas, ali to se više nikad neće desiti. Slobodno možeš piti koliko hoćeš, ali mamu, Lejlu i mene više nikad nećeš više prstom taknuti. Jesi li me čuo?! Kao oca te se odričem, iako imamo istu krv – ti više nisi moj otac. Žališ  drugu ženu koja je umrla prije toliko godina, a s drugom imaš porodicu…”

Zapovijedničkim glasom otac me je prekinuo dok mu se lice izobličilo od bijesa:

“Adela, bezobraznice mala, kako se samo usuđuješ predbacivati mi bilo šta? Ko si ti da mi bilo šta govoriš? Naučit ću te pameti..- govorio je to i podigao ruku da me udari.

No, ipak nije uspio, zadržala sam njegovu ruku i rekla:

“Da se nisi usudio! Znaš li tata da je najgora čovjekova kazna – ostati sam, i to ćeš upravo biti ti – sam, potpuno sam”.

Počela sam hitro pakovati odjeću u torbe sa namjerom da nas tri odemo od kuće u kojoj je vladao nemir i pakao. Uzela sam mamine, Lejline i svoje stvari, a u kese sam odvojila nešto hrane i vode. Mama je plakala, htjela je ostati. Govorila je kako će se otac smiriti i da će jednom biti bolje.

Tata je šutio i zamišljeno gledao u zid gdje je visila naša zajednička slika. Više me nije bilo briga za njim. Mamu sam uspjela nagovoriti da odemo. Krenule smo u neodređenom pravcu. Cijeli put sam mislila na tatu, bila sam na rubu plača, ali zbog mame nisam smjela popustiti. Bilo je mi je teško, zbog svega što sam mu rekla. Ne shvatam samo kako može biti toliko bezosjećajan i miran, a porodica mu se raspada? Iz misli kao iz sna, prenu me mamin glas:

“Ovdje možemo prenoćiti.”

(Visited 631 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments